Radmilo Anđelković
AKVARIJUM ZA ZLATNOGA KARAŠA
O kolina se nije razlikovala od one
koja je svakodnevni okvir u kome se
dešava život, onakav kakav sam
poznavala na svojoj Zemlji. Iako
pojmovni svet nameće ograničenja, koja
tek mašta može da razgrne kao zavesu u
uvek novo jutro, ništa me nije
iznenađivalo. Razlike koje sam uočila
bile su tu tek da naglase prisustvo nečeg
stranog. Pogled kroz okno samo je
potvrđivao ono što je Kahak obećavao,
pre nego što me je, protiv moje volje,
kao komad prtljaga na pokretnoj
aerodromskoj traci, dopremio na svoj
rodni svet.
Kada se pojavio u logoru za
prevaspitanje mislila sam da je u pitanju
još jedan mladi čovek koji se nije
uzdržao od iskazivanja svojih misli i
osećanja. Nisu bili retki takvi i nisam
obratila pažnju na njega. Bila sam
zaokupljena činjenicom da se to
dogodilo i meni, u dobu kada su ljudi u
najmanju ruku dovoljno oprezni, da
svoja životna opredeljenja ne krčme kao
robu kojoj se mora tražiti kupac. Ipak,
kako poređenja zahtevaju nijanse,
moram da napomenem da mene odluka
o zabrani mojih knjiga nije zatekla
sasvim nespremnu. Sama sam
predložila da se moje najdraže knjige
unište. Dala sam sva obećanja da više
neću pisati, da shvatam da je zločin
pisati o pojedinačnim ljudskim
sudbinama.
Moj suprug je bio taj koji je o svemu
odlučio. Verovatno je da će se mnogo
kasnije govoriti da je učinio ono što će
sačuvati jedno veliko delo za buduća
pokoljenja, ali, u trenutku kada su se u
Argus Books Online Magazine #12
našoj kući pojavili ljudi Saura, mogla
sam samo da ga mrzim. Sve se dogodilo
tako jednostavno da nisam stigla da se
zbunim i preplašim onoga što me je
očekivalo. Kao da su znali, a znali su jer
ih je Hioni sigurno ranije obavestio,
odmah su pronašli kopije mojih
rukopisa u skrovištu ispod peći, koja
onako ugasla i nije bila najbolje mesto
za skrivanje. Odveli su me uz blago
protivljenje muža, uporno ali ne i
ubedljivo, beskrvan napor da ne
naslutim ono što je bilo očigledno. Sve
što je označavalo moje prisustvo ostalo
je da leluja u senkama podsećanja i
draži jednu razjedenu savest.
Odsustvo fizičke grubosti nije
umanjilo surovost kojom je mučen moj
duh. Naročito se dobro sećam prvih
dana, belih i neispisanih, kao što su bili
beli zidovi sobe u kojoj sam zatvorena.
Osećala sam da postepeno bledim
iznutra, negde u dubini gde su se krile
sve moje napisane i nenapisane
rečenice. Panika me je hvatala i u
snovima, u kojima na bezbroj otkucanih
stranica mojih stihova, nisu mogla da se
zadrže slova, jer u pisaćoj mašini nije
bilo trake.
Kada se, najzad, na vratima pojavio
čovek, svaka njegova pora zračila je
ciničnim odbijanjem.
- Mogu li da dobijem pribor za
pisanje? - Ipak sam se odlučila da
zatražim.
- Ne možete.
Postidela sam se kao dete koje je
tražilo kolač u sirotištu. Znao je moje
pitanje, moju potrebu da osećanja
pretočim u pisanu reč, kao što sam i ja
znala njegov odgovor. U ovako ogoljenoj
4