da je sva mudrost sveta sadržana u ovoj
knjizi. Doslovno tako. Vodio sam
razgovore sa ljudima koji su mi tvrdili
da se sve što čovek treba i može da zna,
nalazi u takozvanim svetim spisima.
Može li iko da zamisli bilo kakav ljudski
napredak uz čitanje i izučavanje samo
ove jedne knjige? Opet neverovatna
vernička arogancija - izučiti jednu
knjigu i tvrditi da je sva mudrost u njoj.
Svaki ateista, sekularista, naučnik,
slobodni mislilac, smatraće da je
neophodno pročitati barem na stotine
različitih knjiga iz različitih oblasti
znanja i da koliko god čitali i proučavali
ne postoji zadovoljavajuća količina
literature. Svako ko se bavi bilo kojom
vrstom intelektualne potrage zna da što
više čita i saznaje to više stiče svest o
ograničenosti svog znanja. Ipak, ima
ljudi, kojima je jedna knjiga sasvim
dovoljna.
Postoje delovi sveta u kojima se pod
obrazovanjem podrazumeva napamet
učenje stihova Kurana. Često i bez
razumevanja onoga što se recituje,
pošto se Kuran izučava na arapskom, a
milioni muslima-na arapski niti
razumeju niti govore. Škole u kojima
dečaci provode beskrajne sate, dane,
mesece i godine učeći Kuran napamet
pod bu-dnim okom mrzovoljnih i
neukih staraca sa šibom u ruci zovu se
medrese. Osoba koja uspe u tome da
čitav Kuran nauči napamet dobija titulu
“hafiz“ što ovom besmislenom
poduhvatu daje izvesno dostojanstvo i
akademsku auru. Treba pogledati
snimke u nekim od dokumentaraca koji
se bave ovom temom. Ne postoji drugi
način za opisati prizor u kome se dečaci
u beskrajnim redovima mahnito klate
po podu mrmljajući stihove koje ne
razumeju, nego kao mentalnu
kastraciju. Delovi sveta u kojima se
medrese smatraju obrazovnim
institucijama u tragičnoj su tehnološkoj,
ekonomskoj i svakoj drugoj zavisnosti
od onog sveta u kojima obrazovanje
podrazumeva dugo i vrlo krivudavo
putovanje.
Čućete mudrace jedne knjige kako
vam kažu: “Ništa što bi ti mogao da
kažeš ne može me naterati da
promenim mišljenje.“
Argus Books Online Magazine #12
Obrazovana osoba zna da je početak
svake mudrosti i znanja sumnja. Skepsa.
Nauka bez nje ne može da napreduje,
religija s njom ne može da opstane. Za
vernike je pojava sumnje znak da đavo
njihovu veru stavlja na probu. Što je
glas sumnje glasniji, veći je i otpor. Na
religijskim forumima saznao sam da za
otpor sumnji postoji i jedan poseban
izraz. Vernici ga smatraju posebno
poetičnim – “utvrđivanje u veri“.
Podsticanje sopstvene zatucanosti
svesnim lišavanjem svake mogućnosti
raci onalog promišljanja. “Utvrđivanje“
je doslovno.Reč je o zatvaranju u
svojevrsno mentalno utvrđenje, dizanju
mostova, kopanju rovova, prosipanju
vrelog katrana sa zidina s kojih se
odbijaju napadi sumnje i znanja. Ovo se
doživljava kao herojstvo i podvig.
Vrhunska vrlina koju bi jedan vernik
mogao da poseduje.
Biblija je kristalno jasna već na
uvodnim stranicama. Bog ne želi
kritičko razmišljanje. Ljude je zamislio
kao misaone robove što vernici u suštini
i jesu. Raj smo izgubili zbog želje za
znanjem. Zagri-zli smo, po nagovoru
đavola u obličju zmije, plod sa drveta
saznanja. Najgori mogući greh, koji će
nas stajati prokletstva dok je sveta i
veka.
Ključna mera prvih hrišćanskih
careva bila je zatvaranje paga-nskih
škola. Serapeum, deo čuvene biblioteke
u Aleksandriji spalio je lokalni episkop
Teofil, krajem četvrtog veka.
Istraživanje magije sveta je đavolska
rabota, kako i stoji u delima
apostolskim. Sva njegova čudesa staju
sada pod popovsku mitru, biblioteke su
nepotrebne, samo bez radoznalosti i
mudrosti može da raste reč Božija. S
hrišćanstvom nastupaju vekovi
retorike, teoloških sofističkih natezanja,
sholastike, apologetike naspram
argumenta-cije, uguravanja misli u
ideološke pretpostavke crkve.
Da se Biblija uzima za ono što ona
zaista i jeste, drevnu knjiže-vnost, a ne
za reč Božiju, ne bismo imali oko čega
da raspravljamo. Sav problem s
religijom leži u ovoj tragikomičnoj
tvrdnji da je Biblija božije delo, a koju
smo primorani da uvažavamo, uprkos
svim doka-zima, uprkos što se ponor
22