da im je bilo na vrh jezika, ali ih je neka
nevidljiva sila sprečavala da progovore.
Nemi, usnuli grad posmatrao me je iz
tame. Bolelo me je što mi njen lik bledi
iz sećanja.Iskustvo koje sam imao sa
njom gotovo da i nije bilo erotsko, više
duhovno, nežno, kao da sam sreo nekog
davno izgubljenog člana porodice. Deo
sebe. I one neobjašnjive zelene munje
što su noćas šibale iznad Šatora, gusta,
neprirodna tama koja je kuljala, a onda
naprosto nestala pod udarima tih
čudesnih munja ,slutio sam da ona ima
veze sa tim, da je odagnala neko zlo koje
nam se privlačilo, kao što sestra zaštiti
brata, kao što bi majka zaštitila dete...Da
li ću je ponovo videti, hoću li se
setiti?Da li je još ovde?Slutio sam da je
otišla. Zakleo bih se da sam jutros na
prozoru za trenutak ugledao sovu, i ne
znam da li ludim, ali sam u njenom
pogledu prepoznao onu koja me je sinoć
ljubila. A onda je sunce izašlo iza Šatora,
a sova je prhnula uvis i lagano se
udaljila, nestajući na horizontu, negde
tamo u pravcu Drvara.
Čekao sam autobus koji će me
odvesti nazad u Srbiju iz ovog pustog
grada, nazad u uhodani porodični, mirni
život, ali shvatio sam ...nešto. Nismo na
ovom svetu slučajno, nismo slučajno ni
rođeni tamo gde smo se rodili, niti smo
slučajno proveli detinjstvo i mladost
tamo gde smo ih proveli. Pust za druge,
za mene će ovaj grad i njegova okolina
uvek biti puni života, ma gde živio i ma
gde boravio. Dinara, Šator, Ujilica,
Jadovnik, naša polja, sav grahovski
reljef uvek će biti moji. Jer su deo mene,
kao što sam i ja deo njih. Jer je čovek
vezan za reljef, nosi ga uvek sa sobom u
mislima, snovima, u genima, kao što
ljudi koji vole da pevaju, pišu, slikaju,
rešavaju matematičke zadatke, rade to
ma gde bili - jer su to oni, to im je dao
Gospod. Meni je dao ovaj grad, ono selo,
ove planine. Možda ima lepših planina,
sigurno ima viših, ima prostranijih
šuma i većih polja, ali ona nisu moja,
ona nisu srž mog bića, a ova jesu. I
Argus Books Online Magazine #12
slutim da ni devojku(nikako da joj se
setim imena)nisam sreo slučajno, da je
ona deo svega što volim ovde, svega što
ću zauvek nositi sa sobom, do kraja
života, ma gde živeo, u novosadskoj
zgradi, kućici u Šumadiji ili u soliteru u
Ottawi.
Na trenutak sam pomislio da ću
gotovo uspeti da uhvatim, i shvatim
smisao...svega. Postojanja, vremena,
života. A onda me je ponovo vreme
prevarilo, trenutak je prošao,
nepovratno, zauvek, i shvatio sam da
nikada neću moći razumeti do kraja, i
da nam nije ni dato, nama ljudskim
bićima, da razumemo. Možda je i bolje
tako. Znam samo jedno. Svi smo mi
Božija deca, i Gospod mi nije dao, ni
meni ni drugima, da slučajno i bez
razloga odrastemo upravo ovde.
Zahvalan sam mu na tom daru, uistinu
sam mu zahvalan, bez lažne patetike,
zahvalan sam mu za svaki trenutak koji
sam proveo u ovom malom, predivnom
parčetu planete , u ovom komadiću
izgubljenog raja, zahvalan sam, bez
obzira na rat, i sva iskušenja i muke koja
su usledila nakon detinjstva. I znam
kada se negde, nekada, ponovo rodim
pod nekim drugim imenom, u nekoj
drugoj zemlji i u nekom drugom svetu,
da ću opet hodati ovim ulicama, da ću
lutati ovim planinama i poljim