Boris Mišić
JEDNE JULSKE NOĆI U GRAHOVU
(Šatorska vila)
G odine su prošle, a ja sam ponovo
hodao pustim ulicama porušenog i
jedva živog Bosanskog Grahova, ovog
puta ne u ionako tužnom i sumornom
decembru, već u sred jula, meseca
života, zelenila i bujnosti. Klaudiju i Anu
ostavio sam u novosadskom stanu, da se
umorne i tužne zgledavaju i pitaju-šta li
me je sada spopalo, koji me to demon iz
prošlosti ponovo zove?Znale su da nije
vredelo da se raspravljaju, pustile su me
na miru , da odem i pokušam pronaći to
što tražim.
A šta sam tačno tražio, zapravo ni
sam nisam znao.
Usnuli grad jedva da mi je uzvraćao
pogled. Mrtvilo, pustoš, nigde nikoga,
osim pasa lutalica da prođu ulicom, u
mesecu koji bi trebalo da je najživahniji
u godini. Kako li je tek zimi, pitao sam
se. Tek pokoje svetlo iz stanova, bleda
svetlost iz tv aparata, tu i tamo, davali
su znake da nekog života još uvek ima.
Zjapeće ruševine u centru kao da su i to
malo života pritiskivale teškim
bremenom. U Domu kulture odavno
nema ni k od kulture, u Hotelu Sarajevo
više nema gostiju, niti veselih delija u
kafani Zvijezdi . U srednjoj školi više se
ne čuje graja poletne i vedre mladosti.
Nasuprot Domu i Hotelu, kao u nekom
nestvarnom, košmarnom snu, uzdizao
se ,,križ'', kao svojevrsni spomenik
ljudskoj izopačenosti i morbidnosti;
kako drugačije opisati spomenik
podignut onima koji su spalili grad i
sravnili ga sa zemljom, i to da
Argus Books Online Magazine #12
morbidnost bude veća, podignut
svega nekoliko metara od tih istih
ruševina?Tužnoj slici doprinosilo je i to
što se grad bukvalno gušio u smeću,
kojim su bile ispunjene čak i ruševne
prostorije Doma kulture. Tuga, apatija,
jad i čemer. Osećala se ravnodušnost
koja je zavladala.
Ali lepota uvek pronađe svoj put, i
pored ruševina, smeća i beznađa; a
putevi Gospodnji su nedokučivi za
skučeno ljudsko zlo, i zato zlo nikada ne
može trijumfovati do kraja. Uprkos
mračnim ruševinama i osećaju
izolovanosti i samoće, čim sam kročio u
grad, nešto toplo i udobno mi je krenulo
kroz krv, vene, kroz celo telo. Nestalo je
ravničarske alergije, tromosti, težine;
kao da mi je čisti planinski vazduh
izbrisao sve otrove iz tela. Iz svakog
kutka grada, video se barem delić
planina i brda koja su ga okruživala.
Šator, Dinara, Gradina, Obljaj, Marino
brdo, Jadovnik, Pečenački kuk, Ujilica,
posmatrali su me mirno i naizgled
nezainteresovano; ali tiha muzika koju
su mi iz daljine slali, pronašla je već svoj
put i odagnala mi jezu koja je izbijala iz
ruševina.
Stajao sam na cesti iznad puta do
Osnovne škole(hvala Bogu, barem je
ona još uvek bila čitava i živa-još je bilo
nešto dece koja su je pohađala), i
naravno sećanja su se vratila. Sećanja
na bezbrižne dane, na brige koje su mi
tada izgledale tako teške i složene, a
sada bih sve dao da ih opet imam. Prve
ljubavi, prve tuče, prvi uspesi, prvi
14