Napravivši dovoljno mesta, gurnuo je nožić među listove, i povukao najpre gornjom ivicom, pa onda i po ostalima. Dva lista se razdvojiše. Stranice su bile ispisane pisaćom mašinom, kao i ostale, ali su imale i dva dodatka!
Na levoj strani lista iznad kucanog teksta bilo je napisano mastilom, već skoro izbledelim, čitkim, kit-njastim rukopisom: „ Dva četvoroslovna para, u prvom paru, zadnji će biti prvi, a prvi zadnji, u drugom paru samo se zadnji ne računa!“ Pod znacima navoda. Na desnoj strani, istim rukopisom, bilo je dodato, bez navoda, kao nekakvo razjašnjenje: Lazar Lakić je prva četiri slova urezao na krovnu gredu terase, ispred ulaz-nih vrata svoje kuće, a za drugi par je rekao da će Aleksa znati koja su. I ništa više! Pročitao je obe rečenice nekoliko puta, ali nije shvatao! Onda se setio i pročitao otkucani tekst na skri-venim listovima, ali kucani tekst se nastavljao tamo gde je Laki stao sa čitanjem, i nije imao nikakve veze ni sa beleškama, niti sa Lakijevom porodicom. Kao da je paroh Nikodije Stefanović slučajno otvorio knjigu na tom mestu, upisao šta je upisao, i onda se potrudio da ta dva lista zalepi!
Razmišljao je o beleškama. Lazar Lakić, moj otac, znao je koja su prva četiri slova, i urezao ih je na terasi svoje kuće … Još je rekao da ću ja već prepoznati ostala četiri slova?! Možda bih i znao kad bih video ta urezana. Moram se vratiti u Lakiće! Ali, šta ću sa slovima? Kako mi mogu pomoći da prekinem prokletstvo? Uostalom, da li se ove napomene odnose na prokletstvo? Ovo je, za sada, nerešiva zagonetka!
Odjednom mu sinu još jedno pitanje; da li se Mile vratio?
Misao ga preseče i naglo ustade od stola. Bio je ljut na sebe što je zaboravio na Mila! Napolju je već svanulo. Pogledom na zidni sat uveri se da je prošlo sedam. Sišao je sa galerije i izašao napolje. Dočekalo ga je maglovito jutro i tiha ulica.
Na trenutak je zastao pred ulazom u zgradu, pogle-davši sa nadom u interfone, a onda je pritisnuo Milov. Čekao je, ali odgovora nije bilo.
Obišao je zgradu i ušao u dvorište, prema gara-žama. Milova ga ¬ raža je bila širom otvorena. Motora i dalje nije bilo. Razočaran, i zabrinut, vratio se pred klub.
Sunce se konačno probilo, njegova toplina greje mu lice i pro ¬ zeble misli! Podiže glavu prema njemu, i zatvorenih očiju upija nje ¬ govu narandžastu svetlost ispod kapaka. Kad otvori oči, videće i ovaj grad drukčiji, probuđen, užurbaniji ali i veseliji! Vratiće ovaj grad svoj ritam života, koga je magla jutros usporila … Zvuk autobusa čuje pre nego što ga vidi, otvara oči, on se pojavljuje odjednom, pored njega ubrzava, žuri do sledeće stanice par stotina metara niže. Slika do pojasa golog mladića, koji sa uzdignutom jednom rukom preko glave miriše svoje pazuho, reklamirajući nekakav dezodorans, smeje mu se sa strane autobusa, glava mu je preko stakala, i gleda ga dok odlazi niz ulicu...
A onda, vidi da iz autobusa, koji je stao na stanici, istrčava Ivan! Trči prema njemu i još izdaleka viče: „ Mile …! Mile!...“ Noge su mu se odsekle! Gleda u Ivana ne pomerajući se. Jer, još izdaleka vidi da Ivan plače dok trči! A onda čuje kako viče:
„ Udario je motorom u kamion …! Poginuo je …! La-ki...! Mile je poginuooo …!“
Argus Books Online Magazine # 12 102