ih ubiti, sedeću do zore, a onda ih osloboditi i prijaviti se vlastima! Samo tako mogu sebi dokazati da je sve ovo što vidim u snovima običan san, i da nikakve veze sa mojom budućnošću nema! Jer ja nisam ubica, i neće me ove vizije takvim stvoriti!“
Zadovoljan tom upravo donesenom i u dnevnik za-pisanom odlukom, Aleksa Lakić ga zatvara. Ostaje da sedi i gleda u neku tačku ispred sebe.
„ Nemoj to da radiš!“, viče mu Laki u uvo. „ Buduć-nost možeš da izmeniš samo ako se okreneš i odeš od njih, da ih nikad više ne vidiš!“ Ali, Aleksa Lakić ga ne čuje. Već u panici, Laki se priseti sopstvene vizije, gde se sudara sa ocem na stazi pored potoka, da su im se svesti povezale i da je tada osetio da Lazar ide da ubije Marka. Odlučuje se na očajnički korak!
Seda na istu stolicu na kojoj već sedi Aleksa, ne bi li se sa njim povezao i pokušao da mu ukaže da je ova odluka tragična!
Najpre se ne dešava ništa, a onda, polako, pred oči-ma počinju da mu se smenjuju slika za slikom, desetine ljudi i žena, koje je Aleksa viđao i upoznavao! Smenjuje ih se sve više, slika oca Aranđela, majke Radice, Vuka-dina Lukovića, njegovih prijatelja iz kafana, slike devojaka koje je Aleksa zavodio, slike prostitutki, vidi i pre ¬ poznaje sliku Magdalene Simonović, njenog brata u fraku sa nacrtanim brkovima, sliku dečaka Alekse koji mu je bio vodič i ukazivao na tragove, ali i sliku mladića u belom, koji izgleda kao brat blizanac Mila Desertića. Vidi čak i svoju sliku, vidi sebe kako spava za stolom u svojoj rodnoj kući, pored satljika sa rakijom! Smenjuju se kao na filmskoj traci, i kad vidi neku osobu koju Aleksa poznaje, i Laki ga zna! Najčešće se pojavljuje onaj mla-dić u odelu, on mu je, izgleda, vodič u vizijama, kao što je dečak Aleksa vodič u Lakijevim! A onda se sme-njivanje slika ubrzava, Laki više ne može da ih razazna i na kraju mu pred očima titraju samo bljeskovi boja! Odjednom, čuje i onaj smeh od koga ga hvata jeza i zna! oseća! guši ga! Prisustvo zla u Aleksinoj podsvesti nije Magdalena Simonović, ono uzima oblik kakav god hoće i Laki počinje da vrišti! Sad zna, kasno je, ništa ne može promeniti, Aleksa Lakić će ubiti tu devojku i dečaka tamo u šumi, pored potoka, ubiće posle i sebe, a onda će zlo preći na Aranđela, koji će zapaliti kuću, prelaziće na Milutina, na Lazara, na Mila, a na kraju, i na njega, Lakija! Oni su ti koji su prokleti, oni su ubice, i ova spoznaja ga izluđuje, više ne može da izdrži, skače iz stolice u kojoj je sedeo, i pada, pada, pada … u ništavilo i mrak!
Argus Books Online Magazine # 12 100
7.
Nekad je sve bilo mnogo lakše, pomislila je.
Samo to „ nekad“ je, u njenom slučaju, bio potpuno neodređen pojam. Nekad je označavalo nešto što se na vremenskoj niti desilo ranije od „ sad“. Ali, ako je „ sad“ tek jedna nanosekunda, koju može udenuti i tu i tamo, kad može odživeti život celog pokolenja i rasteg ¬ nuti ga na milenijume, a realno trajati kraće od života sub-atomske čestice, onda vreme pre „ sad“ nema nikakvo određenje...
Ako, uslovno, uzme da je „ nekad“ vreme kad je po-stala svesna sebe i svoje neograničene moći, ali isto tako nesvesna svoje ogra ¬ ničene uloge u tapiseriji prozvanoj ljudski život, onda joj je tada bilo lakše. Koliko je vremena od tada proteklo, dva milenijuma ili samo jedan tren, teško je reći. Uostalom, Ona je vreme dru-gačije merila!
Nadenuli su joj ime Ana, a mogla je biti Marija ili Magdalena ili... Šta god poželi... Ipak, ime joj je bilo Ana,