smrti, ona je lebdela nad
njim u bolnici, pomazila ga,
zatim tiho otišla. Ostavila
mu je poruku da će od tada
živeti u njenoj senci, a kada
na kraju dođe po njega biće
je dostojan, umesto dečaka
dočekaće je muškarac.
Sa grimasom okreće lice od
svog odraza. Osećaj
nepostojanja je neizdrživ,
ništa od ovog čega se seća i
što ga okružuje nije njegovo.
Kao da je u onom kratkom
trenutku buđenja greškom
obukao nečiji tuđi život.
Tom trenutku se opsesivno
vraća posle svake nepozvane
slike iz svog života. To je
onih nekoliko sekundi posle
buđenja dok još ne zna
svoje ime, vreme, ni
prostor. Duh slobodno lebdi
oslobođen uzroka i
posledica. Ne postoji
prošlost, ni budućnost, samo
sadašnjost. Veličanstveni
pogled na bezbroj
mogućnosti zove ga da mu se
baci u susret slobodno, bez
straha.
Hladna voda iz tuša mu
zajedno sa znojem spira
misli suviše teške za ovako
sunčano jutro. Jedino što ne
želi da zaboravi je trenutak,
to će biti njegov talisman od
koga se neće odvajati. Na
brzinu navlači džins, belu
pamučnu majicu, patike,
izlazi ne zaključavši vrata, u
sobi nema ništa vredno.
Košmari od prošle noći blede
pod rasipnim majskim
suncem. Slaven će ga čekati
u kafiću u centru za sat
vremena, tako da može da
ide peške, Njih dvojica su
bili nerazdvojni sve do rata u
kome je Marko bio običan
vojnik, a Slaven u elitnoj
jedinici. Više od dve godine
ga nije video, sve dok ga
ovaj nije posetio u bolnici.
Kroz maglu se sećao kratkog susreta, tada mu se učinio nekako čudan,
dalek, verovatno zbog dejstva jakih lekova.
Tihu, senovitu ulicu ostavlja iza sebe i krajolik se naglo menja.
Preplavljuje ga kakofonija zvukova, žućkasta izmaglica sa usijanog
asfalta muti sunčevu svetlost. Gleda ulicu i ravnodušna lica ljudi,
velikom gradu je svejedno kakav utisak ostavlja na posetioce. Ružne,
kockaste zgrade izgledaju groteskno pored remek dela arhitekture iz
prošlog veka, sa većine se ljušte fasade. Naprslo staklo praznog izloga
izgleda zlokobno, podseća na paukovu mrežu, pogledima prolaznika
otkriva prodavačicu, nepotrebnu među praznim rafovima. Zato su
trotoari zakrčeni robom na kartonskim kutijama i rasklapajućim
stolićima. Kupci i prodavci su u oblacima izduvnih gasova, nadvikuju se,
ali je buka saobraćaja jača. Ova improvizovana tržnica se proteže skoro
celom dužinom jednog od najlepših bulevara u gradu. Na jednoj strani
ulice se stvorio zastoj, automobili u koloni trube dok ispred njih
momak iz plastičnih kanistera sipa benzin, tačno preko puta benzinske
pumpe na kojoj ga nema. Dalje niz ulicu, čovek u maskirnoj uniformi, sa
bradom, ali bez noge, stoji na štakama i prosi. Drugi, u maskirnoj
uniformi se pijano klati ispred prostitutke u PVC mini suknji. Sunce je
topilo tešku šminku žene...ili muškarca teško je proceniti. Ležerno je
oslonjana na zid mokar od urina na kome se ćirilična i latinična slova
mešaju u nešto što pretenduje da bude patriotski slogan. Malo dalje u
senci jednog ulaza muškarac sikće mantru „devize-devize-devize-
devize...“. Iako sa zalizanom kosom i havajskom košuljom podseća na
makroa, to je u stvari diler stranih valuta kojih nema u bankama. Starac
u zimskom kaputu nešto viče na sav glas mašući Biblijom, najavljuje
smak sveta i „drugi Hristov dolazak.“ Na starčeva apokaliptična
predviđanja se osvrće tek poneko, a zatim nastavlja svojim putem.
Prolaznici krupnim koracima žure u sigurnost svojih kancelarija i
domova. Iznenada,