Argus Books Online Magazine Argus Books Online Magazine #11 | Page 59

Saša Simić

Smrt je kučka

Oko njega je nepoznata

soba, nekoliko zastrašujućih sekundi balansira na ivici provalije, ne zna ništa o sebi. A onda se pojavljuje prva slika, za njom druga, treća... Otac i majka, ušuškano detinjstvo u malom mestu, retuširana adolescencija u reklami za Koka Kolu. Slike povezane u niz su trejler za njegov život. Otac je mrtav. Oštar bol mu izbija vazduh iz pluća kao onda kada je pao sa tobogana. Tada je bio dete, više nije. Na početku rata oca je ubio robijaš osuđen na dugogodišnju kaznu, u opštem haosu pušten iz zatvora, zatim regrutovan u horde koje su pod srednjovekovnim zastavama razbile zajedničku državu. Markova kuća se raspala u paramparčad pod teretom gluposti i mržnje. Ti fragmenti prošlosti su stvarnost, ili možda nastavak košmara koji ga bude svake noći. Sklapa oči, vidi sebe kako pod kišom šrapnela i delova ljudskih tela trči prema zaklonu, pokušava da bude brži, da pobegne, ali ne uspeva. Već sasvim probuđen začuđeno gleda prostoriju ispunjenu glomaznim nameštajem iz osamdesetih, leži u krevetu, na posteljini natopljenoj znojem... u sobi koju je juče iznajmio... u Beogradu.
Ne seća se svog dolaska u glavni grad. Bio je u komi kad je vojnim helikopterom prebačen u bolnicu gde su se lekari borili za njegov život. Život je pobedio, i grubo se našalio sa Markom, bio je u gradu u koji je želeo da dođe, ali je danima mogao da vidi samo druge bolesnike, osoblje i zidove. Nakon što je izašao iz bolnice, neko vreme je sa majkom živeo kod rođaka u malom stanu, a onda je odlučio da sebi nađe posao i smeštaj. Odlučio je da živi sam, da nikog ne bi uznemiravao svojim noćnim morama. Iznajmio je sobu u potkrovlju, u senovitoj ulici koja ga je podsećala na detinjstvo. Iako nije bila bog zna šta, nije bila jeftina, u prenaseljenom gradu ljudi su živeli po podrumima, garažama, parkovima. Njegova soba je posle mnogobrojnih stanara vremenom počela da liči na istrošenu kurvu, više se nije sređivala ni za mušterije. Već ofucane fotelje, istanjeni tepih i izgrebani regal su nekada brižljivo odabrani za nekoga ko se tu više neće vratiti. Gazdarica, debela, aljkava žena mu je rekla da joj je sin pre nekoliko godina otišao u London. Par hiljada kilometara dalje nesuđeni inžinjer elektrotehnike je u nekom restoranu rezignirano prao sudove trudeći se da zaradi dovoljno dragocenih funti. Ni on, ni Marko ne mogu nazad. Gradovi u kojima su rođeni zauzimaju isti prostor ali je lobotomija nad njima kompletna i konačna. Kvalifikovani demagozi su menjali ideologije da bi ostali na vlasti, kvalifikovana radna snaga se odselila u perspektivnije krajeve, nekvalifikovanoj su tutnuli oružje u ruke. Manipulatori su računali na strah, većinu ljudi je strah terao da jurišaju u smrt. Dezorijentisana srednja klasa sabijena u ideološki različite torove mutirala je u otpornije vrste, ili izumirala. ' Slobodni ' intelektualci su i dalje živeli u katakombama, a ulice su preplavile izbeglice, kriminalci, ratni veterani. I dok je napredniji deo sveta doživljavao informatički bum, bivša Jugoslavija je tonula u mrak kome se nije naziralo dno. Marko se našao u gradu koga ni oni rođeni u njemu više nisu prepoznavali, nameravao je u njemu ostane, nije imao mnogo izbora. Nije želeo da vidi spaljene temelje kuće u kojoj je odrastao, niti očev na brzinu iskopani grob, nikad više. Preživeo je samo zahvaljujući mladosti. Od rana koje je zadobio mu je ostalo nekoliko ožiljaka koje će nositi do kraja života, oni su ga podsećali na ono što je želeo da zaboravi, osim toga dobro su mu stajali na žilavom telu. Izgledao je dobro, znao je to još u pubertetu dok se većina njegovih vršnjaka borila sa nesigurnošću. U međuvremenu je o sebi saznao i ono što mu se nije dopalo. U ratu se nauče stvari koje se nigde drugo ne mogu upotrebiti, ali se ne nauči kako se sa njima živi. U ogledalu susreće svoj pogled, u njemu vidi beskrajni svemir, bez zvezda. Video je jahača apokalipse, antimateriju koja usisava sve oko sebe, ljudski duh, nadu, veru, brišući granicu između dobra i zla. To niko ne bi smeo da vidi, niko ne bi smeo da poželi smrt. On je svoju mračnu ljubavnicu upoznao na ratištu. Slast slična orgazmu koju je osećao dok je ritmično, kao mlazove sperme ispaljivao rafale ostala je njihova tajna, znao je da će biti pogođen dok je na krilima adrenalina trčao ispred svih. To nije bila hrabrost, svesno se bacio u ledeni zagrljaj
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 59