Gledao sam mnogo rasprava između danas čuvenih teista i ateista.
Tema često ambiciozno postavi pitanje “da li bog posto-ji?“ Scenario je
uvek isti. Ateisti bi utvrdili ono što utvrdi svako od nas ko je ikad
pokušao ozbiljno da se bavi bilo kojom naučnom disciplinom, a to je ona
čuvena Sokratova, zbog koje su ga stari Grci smatrali za najmudrijeg
među njima: “Ja znam koliko ne znam.“ Iako je nauka napravila
neverovatan napredak samo za poslednjih sto godina i dala odgovore na
mnoga pitanja koja nas danas više uopšte ne muče, a nekad su bila
ogromna misterija, svaki posvećeni naučnik odlično razume značenje
ove izreke koju tradicija pripisuje Sokratu. Nauci nije potrebna hipoteza
o bogu, jer ona jednostavno ništa ne objašnjava. Naprotiv, pokreće još
komplikovanija pitanja na koja je zaista nemoguće dati bilo kakav
odgovor s pozicija elementarne logike.
Zatim bi na scenu stupili teisti koji bi potvrdili sva ta naučna otkrića,
velikodušno komplimentirali nauci (jer, na kraju krajeva, setite se, ona
neprestano dokazuje teizam) da bi se na kraju dohva-tili još uvek
nerazjašnjenih praznina i gurali svog boga u njih. Unazad do Velikog
praska. Hrišćanski teisti, bez trunke brige da bi tako nešto moglo da
baci senku na njihov intelektualni integritet, iznose i tvr-dnje o prirodi
tog boga - to je biblijski bog. Onaj koji je smislio i Veliki prasak i
ovaplotio samog sebe u Isusu kako bi kroz njega samog sebe samog sebi
žrtvovao na krstu zarad otkupa grehova čovečanstva.
Zvuči ubedljivo.
Na stranu sve ovo. Nek bude da bog i jeste okinuo Veliki prasak. Meni
lično je to nebitno. Neko me je jednom pitao da li bih promenio
mišljenje i postao teista kada bi se pojavili ubedljivi dokazi o njego-vom
postajanju. Odgovorio sam da bih. Koji dokaz bi mi bio dovoljno
ubedljiv?
Ne znam.
Postoji li bog?
Ni vi ni ja nismo prvi koji se to pitaju. Među milionima koji su to-kom
istorije, a i danas, postavljali ovo pitanje je i Vafa Sultan, Sirijka, lekar
i psihijatar koja je emigrirala u Ameriku i postala kritičar islama.
Prepisujem njen odgovor:
“Onako kako ja vidim njegov uticaj, moram da priznam njegovo
postojanje. Pošto sam više puta sebe predstavila kao ateistu koja ne
veruje ni u šta transcendentalno, razumljivo je da će ljudima ova izja-
va zazvučati kontradiktorno. Ovo je moje objašnjenje: Mada za sve
vreme koje sam provela u zatvoru islama nisam videla boga, iskusila sam
uticaj koji poseduje, i kako bih taj uticaj razbila moram da se ponašam
kao da i on sam postoji. Kada se malo dete plaši čudovišta ispod svog
kreveta, on pati od posledica tog straha baš kao da čudo-vište zaista i
postoji. Stvari za koje verujemo da postoje utiču na nas kao da su zaista
stvarne, čak i kad nisu ništa više od obične iluzije.“
Suština mog problema sa religijom je društveni sistem u kome
postoji grupa ljudi, vrlo agresivna, sa pola hromozoma razlike koliko i
njih i mene deli od šimpanze, ali koji su stavili pretenciozne šešire na
glave i tvrde ne samo da imaju eksluzivan pristup bogu i uvid u njego-ve
namere već i pravo da mi ih tumače i tim tumačenjima obavezuju.
Argus Books Online Magazine
47