van zna malo Mađarski. Uostalom, Jovan je divan i nikoga ne mogu tako voleti kao njega. Rekao mi je da ćemo vas viđati kad za naredne sajmove i vašare budemo dolazili u Peštu“. „ Laku noć“ reče Margita. „ Laku noć“ reče Džesika. Ujutro se za doručkom pretvarala kao da je svaki drugi dan, čak šta više se trudila da otac ne primeti da nešto smera.
Bilo je divno prolećno jutro. Sunce se probijalo kroz sveže olistalo granje.
Nakon uspešne trgovine, trgovci su se dogovarali da krenu zajedno u konvoju na put za Srbiju i Grčku. Jovan je kupio materijale za svoju buduću suprugu i porodicu i hranu za put. Konji su bili zauzdani, hra-nili su se i pojili vodu.
Tada nije bilo pruge u Srbiji. Putovalo se zaprežnim kočijama u konvojima i put od Pešte do Les-kovca je znao da traje i po nedelju dana. Zapravo putovalo se danju a noću se odmaralo u mehanama. To je bilo u vreme neposredno posle oslobađanja Srbije od turske vlasti.
Dok je grof Karolj Sabo udobno sedeo u svojoj fotelji pijući čaj sa novom suprugom Evom posle doručka, Margita je obilazila cvećnjak sa svojom mlađom sestrom Džesikom.
„ Žao mi je što se rastajemo, ali idem za svojim srcem. I tebi želim da nadješ ljubav svog života“ izustila je Margita.
Džesiki navrše suze na oči, ali se brzo sabra.
„ Posle ručka idemo na majčin grob, zatim me
pratiš, a ocu govoriš da sam otišla kod tetke Julije“. „ Dogovoreno“, odgovori Džesika i proguta knedlu. „ Ne tuguj molim te, tetki Juliji reci sve“, odgovori Margita. „ Dobro“, reče Džesika. Za ručkom je u kući Sabo vladala čudna tišina, koja je bila gotovo neprirodna.
Maćehi je pao u oči medaljon koji Margita do ta-da nije nosila, pa je ženski intuitivno predosetila da nešto smera, obzirom da isti nije nosila u sva-kodnevnim prilikama, već ga je čuvala za posebne.
„ Posle ručka idemo na majčin grob a zatim kod tetke Julije na kolače,“ taktično je Margita prekinula tišinu koja je za stolom vladala.
„ Pozdravite Juliju i gledajte da dođete pre mraka, neću da brinem, na ulicama se svašta dešava“, go-vorio je grof dok je Eva zapitkivala služavku šta je spremila od jela za užinu.
Zatim Margita krišom zamota u steznik ostali na-kit koji je nasledila od majke i krenuše na gradsko groblje.
„ Najsvetlija, najdraža i najlepša majčice, došao je dan kada idem za svojom srećom“, plačljivo je govorila Margita dok je Džesika u suzama dekorisala cveće na grobu.
„ Ti ćeš uvek biti uz mene, ja ću stalno misliti na tebe i čuvati nakit koji mi je uspomena na tebe. Znam da si ti uz mene i da me sa neba posmatraš sa Anđelima. Od večeras napuštam kuću Saboovih i odlazim sa izabranikom svoga srca Jovanom, onim divnim Srbinom, koga sam sretala na pijaci dok je prodavao razne predmete od kanapa i zemljane sudove od gline. Nikada te neću izbrisati iz svoga srca“.
Džesika se glasno zaplaka a zatim se sestre zagr-liše i odoše put pijace. Tamo ih je čekao Jovan sa spremljenom hranom i pićem za put. Konji su bili spremni za put a sanduci prazni uredno poređani u kolima. „ Sudbino moja, došao je čas od kada nas više nšta u životu neće rastaviti“, govorio je Jovan Margiti dok se opraštala od sestre. Zatim se Margita pope u kola a Džesika ode kući, obećavajući da će reći da je tetka Julija zadržala Margitu na nekoliko dana. Kroz pola sata ustanoviše trgovci da su tu svi članovi konvoja i konvoj krenu put Srbije. Duž puta su prolazili predeli suncem oba-sjanih krovova kuća, vrtovi, rečna korita i druge lepote koje je Margita gledala po prvi put. Oboje su bili jako uzbuđeni, jer nisu znali da li će ih nešto omesti na putu zajedničke sreće i sudbine. Danima su putovali a noćima odmarali u mehanama.
„ Želim da se venčamo u Crkvi kao sav svet. Pored mene si sigurna, ti ćeš spavati na sofi a ja na podu sve dok ne postaneš moja zakonita žena, časti mi neću te taći. Moja kuća za tebe je kao tvoja druga kuća, navići ćeš se“, govorio je Jovan.
Ali, postojalo je i na njegovoj strani veliko uz-buđenje. Put je bio rizičan zbog velikog broja raz-bojnika koji su vrebali putnike. Jednom je Margita pred granicu morala da ostane preko noći u kolima u koferu kad se u kola popeše neki razbojnici sa željom da pokradu Jovana, a kad ona progovori iz kofera i kad je videše razbežaše se pomislivši svašta. Jovanove kolege trgovci su znali za njihovu tajnu pa su vodili računa da žandari ne uhvate Margitu i obavestili su ih kad su se približili granici da se Margita sakrije. Tako je i bilo.
Videvši da mu ćerke nema nekoliko dana grof posla kočiju kod Julite po Margitu i kad sazna da mu je ćerka pobegla bi jako ljut i raspisa poternicu za njom. Na sreću zaljubljenog para poternica je stu-pila na snagu baš kad su prelazili granicu tako da su dva problema rešili odjed-
A r g u s B o o k s O n l i n e M a g a z i n e 27