O bogu
koji se
nikad ne
smeje
Prihvativši se izuzetne
časti da napišem predgovor
za knjigu pred vama, nisam
mogao a da ne pomislim na
ono što je više nego
očigledno. Sa Aleksom se,
gotovo do u reč, slažem po
većini pitanja, pa je moja
lična objektivnost u
posmatranju ovog dela,
može biti upitna. Pred tim
razmišljanjem, samog sebe
sam zapitao šta je to što bih
o ovoj knjizi subjektivno
mogao reći, a da objektivno
nije istina? Šta je to što bi
me sprečilo da se upustim u
šarenoliku igru prenaglašene hvale, izgubivši iz
vida činjenice, argumente,
istine?
Odgovor je zapravo sve
vreme bio tu. U potrazi za
osloncem u činjenicama i
argumentima, objektivnost i
neće doći u pitanje. Jednostavno, dovoljno je da
budem iskren prema svemu
onome što je Aleks napisao i
potkrepio morem
referencama potvrđenih
dokaza i objektivnost neće
izostati.
Sa takvim olakšanjem,
nije bilo zaista teško
napisati predgovor za knjigu
kakvu domaća književnost
još nije imala prilike da vidi,
upr-kos povremenim izletima
niza sjajnih autora u
proteklih stotinjak godina,
Ravnodušnost
nije opcija!
koji su se ipak završavali na svakako značajnim, ali svejedno, ne ovako
bezmalo katalogizovanim činjenicama.
U sredini koja nas uči da je skromnost vrlina a ćutanje zlato, potreban je izuzetan napor da se prvo odučimo od tih nadasve štetnih
preporuka, a onda i da prihvatimo pravo da budemo glasni i iskreni u
onome što podržavamo i u insistiranju na činjenicama. Aleks taj problem sredine ili, kako se to često kaže kulture iz koje potičemo, već
dovoljno dugo, skoro da bih rekao hvala bogu, nema.
Uzgred, Aleksa ne poznajem lično, u konvencionalnom smislu tête-àtête upoznavanja. Ipak, u vremenu u kom nas je internet sve učinio,
manje ili više susedima i manje ili više voljnim poznanicima, imam
zadovoljstvo da sam sa Aleksom mnogo puta razmenjivao mi-sli i ideje o
temama koje su nam zajedničke.
Knjiga mi stoga nije došla kao iznenađenje, po pitanju teme, ali
jeste kao pravo osveženje po pitanju sadržaja i pitkosti. Čita se u dahu,
bez pauza i bez stajanja, jer svaka pauza čini kao da ste na gu-bitku,
sledeća strana donosi novi podatak, novu misao, novi skok.
I ne, nije u pitanju tek još jedna lična ispovest, koja god tema da je
u pitanju. Nije to sladunjava, romansirana biografija, ili pak pokaj-ničko
opravdanje i traženje utehe. Ne, ni blizu.
Aleks je već dovoljno dugo autovan kao svestrana ličnost, da bi mu
bila potrebna lična apologetika ma koje vrste. Već dovoljno dugo piše,
ne skrivajući svoje afinitete, slabosti, stavove, sebe samog. Piše dugo i
iza sebe ima zavidnu kolekciju radova.
I da znate, nisam naročito selektivan. Podjednako zadovoljstvo
nalazim u Aleksovim tekstovima o religiji i njenim štetnim delovanji-ma
na društva i civilizaciju, kao i u tekstovima o umetnosti i pop kulturi.
Dobro, kvalitetno pisanje, lako gađanje poente i zanimljiv ton, dovoljan
su preduslov da svaki naredni Aleksov tekst dočekam sa podjednakom
dozom entuzijazma i sa već unapred pomalo nasme-janim brkom, kao i
one koji su mu prethodili.
Ovu knjigu, moram vas na vreme upozoriti, zato nemojte posmatrati samo kao ličnu ispovest. Posmatrajte je šire od broja strana i
iznesenih podataka. Posmatrajte je detinje radoznalo, kao priču sa više,
međusobno doduše sličnih završetaka, ali završetaka koji su gotovo
nedeljivo hepiendi. Prošetajte zajedno sa autorom po veli-kom kružnom
putu koji će vas iz Srbije i njenih osobenosti odvesti širom zemljinog
šara, da biste se naposletku vratili Srbiji, kao svom ishodištu, ma gde
trenutno fizički bili. Čak i tako, simbolično, ova knjiga se obraća zemlji
iz koje potičemo i za koju želimo da postane ogledalo savremenosti, a
ne iskrivljena slika civilizacije.
Argus Books Online Magazine
46