sam u Beograd dva sjajna
revolucionarna postera.
Jedan je bio identičan
starom posteru za legendarni
film “Prohujalo s vihorom”,
gde Klerk Gebl u rukama drži
Vivijan Li, samo što je sada
tadašnji predsednik SAD-a,
Ronald Regan u rukama
držao Margaret Tačer. U
pozadini se dizala pečurka
posle eksplozije atomske
bombe. Ispod je pisalo:
“Obećala je da će da ga
voli do kraja sveta. On je
obećao da to organizuje.”
Na drugom posteru bila
je izazovna manekenka u
neverovatnoj, dugoj bundi
od nerca, za kojom je išao
krvav trag. Sa strane su bila
ispisana krupna, krvava slova:
“Potrebno je 50 glupih
životinja da se napravi jedna
bunda, i samo jedna da je
nosi.”
Postere sam zalepila na
ulazna vrata. Svi moji drugari su pogledali pa rekli:
“Kako je dobra riba….”, a
sve moje drugarice su uzdahnule “Kako je dobra bunda…” Moja generacija je
dakle, bila potpuno neosetljiva i ravnodušna prema
pitanjima ekologije, prava
životinja, kao i svih drugih
prava. Uostalom, ko je
uništio planetu, ova današnja omladina ili mi, njihovi
roditelji? Postere sam na
žalost u besu skinula i iscepala. Moja borbenost je
iščezla povratkom kući.
Ovde sam pognula glavu i
radila kao i svi ostali. Kuća,
muž, posao, deca….
Nedavno me je jedan
časopis zamolio za intervju
na temu ekologije. Prenosim
vam njihova pitanja i moje
odgovore:
1. “U poslednjih 10 godina svedoci smo velikih prirodnih katastrofa, sa ogromnim brojem žrtava. Da li mislite da smo za neke od njih
sami krivi? Da li nam se planeta sveti?
Planeta se ne sveti nikome, ona je samo jedan veliki živi organizam
koji ima sve simptome vrlo bolesnog bića – povišenu temperaturu (globalno zagrevanje), povraća (vulkani, cunamiji), trese je groznica (zemljotresi), a sve zato što su se na njoj namnožili paraziti (ljudi) u potpuno
nekontrolisanom broju i živu je pojedoše…ako je ona majka, a mi njena
deca, po zakonima prirode, mnogo je važnija majka, jer će ona rađati
decu, konačno, i lekari na porođajima uvek prvo spasavaju majku, zar
ne? Zato nije reč o osveti, nego o preživljavanju Zemlje i njenim bolestima. Njoj treba omogućiti, sa puno ljubavi, pažnje i razumevanja, da
se sama isceli, a ne glodati joj kosti dok ne crkne….
2. Koliko čovek nebrigom o sebi i svetu u kom živi, doprinosi njegovom polakom nestanku?
Čovek je million godina živeo u skladu sa prirodom, nije patio od
boleština i najveće pošasti gladi – sve dok nije izašao iz raja – a to je
zapravo početak ovog kratkog uništavajućeg doba, koje zovemo civilizacijom. Poljoprivreda je naš početak kraja. Sa poljoprivredom je
počela seča šuma, iscrpljivanje i ispošćavanje tla, gajenje monokoltura, ratovi oko viška hrane i glad, kao i bolesti zbog jednolične ishrane i
pripitomljavanja životinja. Od sedam milijardi ljudi na zemlji, i dalje
polovina umire od gladi, a druga polovina krči i uništava sve pred sobom
– izlovljava ribu kako bi hranila stoku, koja u svojim crevima proizvodi
dovoljno gasa metana da uništi ozonski omotač, seče nezaustavljivo
poslednje plućno krilo Zemlje – Amazoniju, sa polovinom rečnih tokova
na svetu, vodu izvlači iz dubina (uništavajući prirodni krvotok planete)
sa jednom ubitačnom filozofijom, koju je donelo hrišćanstvo – da je Bog
sve na zemlji stvorio zbog čoveka, te da je on apsolutni gospodar svega
na planeti pa može da radi s tim što god mu je volja….naša istorija je istorija gluposti. Pad sa jedna grane na onu nižu, a to vrtoglavo propadanje mi proglašavamo napretkom – pa ljudi su od energije, najčistije
i prirodne, padali samo sve niže kako bi istrošili resurse – sa drveta na
prljavi ugalj, sa prljavog uglja na otrovnu naftu, sa otrovne nafte na radioaktivnu i skupu nuklearnu, a sve vreme nam je pred nosom sunce,
vetar i zemljina dubinska toplota…. Neće priroda nestati, nego će se
priroda osloboditi nas, njenih nesnosnih parazita. Kada bi sa lica zemlje
nestali insekti, život bi nestao. Kada bi sa lica zemlje nestali ljudi, život
bi procvetao. Kosmički gledano, mi smo zli virusi.
3. Da li se plašite da bi možda i Srbija mogla da postane zemlja razornih zemljotresa, poplava, požara?
Šumadija je dobila ime ne po ovom današnjem sporadičnom drveću,
nego po neprohodnim hrastovim sumama koje su se protezale od Beograda do Kragujevca. Nije samo opasna seča šuma, nego sađenje brzo
rastućeg drveća umesto plemenitog drveta. I mi smo već prilično devastirali naše tlo – manji prinosi u poljoprivredi su uvek posledica
ispošćenog tla, a dodavanje otrova, pesticida, veštačkog đubriva i
slično, samo pokazuju očaj. Mene najviše brine to sto naša država
smatra da u budućnosti treba ulagati i sufinansirati isključivo uzgoj
Argus Books Online Magazine
26