auta po mobilni telefon. Mora ga nazvati!
Nije imao propuštenih poziva. Pozvao je Milov broj. Telefon sa druge
strane je odzvonio do kraja. Svaki novi driiiiing, što para uvo, ubrizgavao
je kao iz šprica novu dozu adrenalina! Ne sačekavši da telefon automatski ponovi poziv, preduhitrio ga da pozove sam.
I drugi put je telefon odzvonio bez odgovora!
Sad već u groznici, pozva ponovo.
Ovoga puta, veza se odmah uspostavila. Iz telefona se začuo nekakav
šum, kao kad skala radija nije na stanici…
„Mile…,“ započe, ali ga besni glas iz slušalice prekinu!
„Šta je, koju pičku materinu, što me non-stop zivkaš! Koji si se kurac
zalepio za mene, nisi mi mama, da stalno proveravaš gde sam!“ Presekao
ga je ton kojim mu se Mile prvi put u životu obratio! A onda, dok je Mile
nastavio da viče, iz pozadine začu nešto od čega su mu se noge odsekle!
Čuo je taj zvuk prošle noći i više puta ranije i u snovima i u stvarnosti…
Najpre iz daljine, pa sve bliže, u pozadini iza Milovog urlanja, čuo se
histerični, zluradi smeh demonske žene!
Mile je naglo prekinuo vezu!
Zakasnio sam, vrištalo je u Lakiju. Ona ga se već dočepala!
Osećaj nemoći se vratio i u naletu galopirajuće panike, što udara
poput bubnjara po bubnim opnama, Laki se nasloni na auto. Samo što se
nije srušio! Osećao je kako mu se glava prazni, kao da neko sa desktopa
mi-šem briše ikonice! Već sledećeg trenutka, stajao je prazan, oslonjen
obema rukama na krov auta, i gledao u jednu tačku, u smeru ulice iz koga dolaze autobusi… Ulica je bila pusta i niko nije dolazio. Bio je sam
ispod neba, poslednji čovek na ulici, u gradu, na svetu…
A onda su počele da se ređaju slike. Lazar, koji prilazi sa zatravljenog
puta, u ruci nosi lovačku pušku i smeši mu se… Lenka, kako izlazi iz sobe
sa istom tom puškom, i pruža mu je… Marko, stoji oslonjen ispod drveta i
traži pumpicu po džepovima… Aranđel, koji stoji na livadi i gleda plamene jezike što proždiru kuću na brežuljku, skida karabin sa ramena i
naslanja cev ispod brade… Aleksa, kako se penje na stranicu kreveta, vezu-je kraj krevetskog čaršava za kuku od lustera… I Mile… šeta livadom,
prema kući obrasloj bršljanom, milujući rukom vrhove izđikljalih travki…
onda se okreće i gleda u njega, ne prepoznavajući ga…
Zvuk frule dolazi iza leđa i okreće se. Da… To je dečak Koji-Se-NeZove-Marko, dolazi stazicom iz šume i svira… Prišavši mu, ozbiljno vraća
frulu u džep pantalona. „Još ništa nije završeno. Nije ništa onako kako
izgleda da jeste,“ kaže, a onda pokazuje prema kući na brežuljku i dodaje „ona kuća nije kuća Alekse Lakića, ali krije njenu tajnu!“
„Gde je krije?“ pita Laki. Dečak se smeši.
„O, moraš da gledaš ispod kapaka zatvorenih očiju, jer oči ne vide
nevidljivo. Gledaj u prošlost, ona će ti po-kazati skrivene tragove.“ Onda
se okreće, da ode.
„Čekaj,“ kaže Laki. „Ko si ti?“ Dečak se smeje.
„Zar još nisi shvatio? Ja sam Aleksa Lakić!“ Mahne mu i odlazi prema
šumi…
Slike nestaju u svetlosti farova. Vozilo prolazi i Laki odjednom oseća
da su mu se čula i pokretljivost vratili.
Još ništa nije završeno, rekao je dečak… Aleksa Lakić, moj predak,
pomislio je Laki. Pa naravno, Mile je još živ, Ona mu još nije naudila,
ništa mu se nije još dogodilo, a možda i neće, ako požurim, kaže sebi.
(nastaviće se)
A sam B o o k O n l i n pomislio z i
16
Koliko r g u svremena s izgubio, e M a g a je,n ie pogledao u telefon.
23.03h. Dobro je, izgubljeno je samo par minuta…
Kad je pre više od petnaest godina kupio svoj golf-kabriolet, Laki ga
je nabudžio. Motor benzinac, 1600 ku-bika, spušten na tvrde amortizere