Prišao je komodici i blagim
pokretom ruke odškrinuvši
kako se ne bi začuo poznati
zvuk škripanja izvadio
kutijicu prozaka. Deseti
mesec kako ga uzima
kombinujići ga sa alkoholom
i sedativima, a čini mu se
izmamio je više osmeha ljudi
oko sebe nego što je ikada u
životu sam napravio. Zgrabio
je komad suvog hleba i
umočio ga u čašu sa vodom
da bi ga potpunio bez
osećaja progutao kako ne bi
uneo tabletu na prazan
stomak, a zatim uvežbanim
skoro vojničkim pokretima
svukao sa sebe gornji deo
majce i pižamu i obukao
ostareli komad džinsa.
Izašao je samo do posla, ne
kako bi odradio smenu, nego
čisto da bi se javio da i
danas ne može da radi i uz
put, možda, video nju. Uz
veliki prasak vratima i
snažan bat koracima hteo je,
više sebi, nego komšiluku, da
pokaže da je ponovo onaj
stari i da se vraća u top
formu, zaboravljajući da se
nakon takvog naleta jutarnje
svežine, najčešće uz
mučninu i spuštenog pogleda
vraća kući uz mnogo tiši i
prigušeniji hod, uz skoro
bešumni hod vrata koja
zatvara za sobom. Zatim je,
imitirajući osmeh
zadovoljnog čoveka, isto
jednako lažno, korake
samozadovoljnog muškarca,
stupio na u ͥ