Od tada, njih dvojica bili
su nerazdvojni. Time su
iščezle i one poslednje čarke
i pogrde, koje je kao
najmlađi pokadkad još
morao da trpi. Snagu nije
davala samo činjenica da je
postao prekaljeni ratnik, koji
ne mari za krv i smrt, već i
osećaj saveza iskrenog
prijateljstva. Zaista njih
dvojica behu slični. Iste su
im bile sudbine, koje su ih
ostavile prerano same, iste
želje koje su ih terale da
postanu veliki. Jedina razlika
bila je što su ih ti putevi
odveli u dva različita klana,
ali i to sada nije bilo bitno i
on je zahvaljivao Bogovima
na tome. Samo što nije bilo
baš tako i ta jedna,
neznatna i naizgled
prevaziđena razlika, bila je
suštinska.
Ni slutio nije da se ispod
maske prijateljstva,
ljubaznosti i oduševlejenja
svojim sadašnjim statusom,
krila samo jedna želja njegov prijatelj dan i noć
snevao je kako da ugrabi
priliku i pobegne, dezertira.
Gde? Pa naravno, svojima, u
svoj stari klan. U njihovim
dugim, noćnim razgovorima,
jer dan nije ostavljao mnogo
vremena ovoj dvojici novih
prijatelja, oni su se jednako
slagali da je pobeda i slava
definitivno na strani klana u
kome su se sada nalazili, šta
više, u odredima vođenim
njihovim lukavim
zapovednikom. Provodili su
sate pričajući o tome,
ispunjeni srećom što su im je
Bogovi bili namenili. Ali ta
sreća i blagoslov Bogova
istinski su takli samo njegovo
naivno srce, ne i ono
njegovog prijatelja, koje je
ispod krinke ostalo crno,
poput boje suparničkog klana.
Vrlo brzo došao je dan izdaje. Onda, kada se najmanje nadao da se
bilo šta loše može desiti i preokrenuti njegov novi život, zariven mu je
nož u leđa, do samog balčaka. Njegov prijatelj je nestao. Nikako mu
nije padalo na pamet šta se dogodilo, uopšte ne pomišljajući na
mogućnost njegovog bekstva. Od čega bi bežao, bilo bi ono što bi
pomislio da mu je to neko saopštio. Ipak, do kraja toga dana već su se
pronele određene glasine kroz utvrdu, samo malo pre onih koji su ih
sledili, došavši po njega. Noć koja je usledila vratila mu je svu stravu,
koju već beše zaboravio.
Ispitivanje je bilo surovo, a islednici su delovali kao da su sasvim
uvereni da je i on sam deo plana o bekstvu jednog vojnika, igrom
nesretnih okolnosti, njegovog najboljeg druga. Tortura koju je preživeo
to veče ponovo je probudila uspavanu i drhtavu priliku, koja ga je sada
obuzela i od koje je tako rado pobegao, kako mu se činilo, u svom
prošlom životu. Može biti da bi još tada završio svoj bedni život, da pred
sam osvit zore, u utvrdu nije stigla nova vest. Begunac beše uhvaćen.
Nije mogao da razabere u sebi oseća li više sreću ili užas novim
saznanjem, mada je uskoro svakako nastupilo olakšanje. Islednici su
prešli na novi zadatak i svoju novu žrtvu, njega ostavivši pod ključem u
maloj i mračnoj sobi sa krevetom i peći, koju nije smeo da pali.
Od tada je prošao ceo jedan dan i dobar deo noći, najduži period u
njegovom životu, a da su se vrata njegove ćelije otvorila svega dva
puta. Prvi, kada su mu doneli jelo, hladnu i bljutavu kašu sa malo
nadrobljenog, bajatog hleba u njoj (i ko zna čega još) i drugi i poslednji
put, kada su mu doneli nož. Uz nož mu beše poslata i poruka od
zapovednika lično. Poruka o izboru.
Setio se još jednom svoje najistinitije konstatacije - ovde nema
nikakvog izbora, tu je samo jedan nož, koji će morati da uzme u svoju
ruku. Ako je i postojao nekakav izbor, on se nije odnosio na to da li će
ili neće uzeti nož, već samo šta će sa njim posle toga da uradi. Tačnije,
preko čijeg vrata će njime preći - preko onog koga je okruživao divlji
čopor pasa i koji je i tako bio osuđen, onog koji je pripadao mladom
vojniku kome beše pošteđen život samo pod uslovom da isti taj vrat
savije pred novim klanom, onoga koji nosi glavu čoveka koji je u novoj
crvenoj uniformi postao njegov najbolji drug i potvrdio nade u slavnu
budućnost, da bi iste te nade u jednom danu sve porušio... dakle
njegovom ili - svom? Zar je to bio izbor? Nije ni znao kada su mu iz očiju
potekle suze, jedino toplo što je na sebi osetio toga dana.
Ipak, znao je šta će izabrati, od samog početka je znao. Njegov izbor
bio je određen odavno i on se uvek svodio na jedno - ubiti dečaka, ubiti
sebe. To je bilo ono što je od vajkada pokušavao da uradi, svaki put
misleći da je uspeo. Verovatno