udavio u sebi zajedno sa
uspomenama i kolebanjima,
sa prokletim strahom i
kajanjem? Zar on nije umro
one noći kada su se njegovi
saborci, njegova nova braća
i jedini rod, vratili sa ratnim
plenom? Sa ljudima, suviše
slabim da bi imali pravo da
opstaju u ovom svetu. Sa
onima koji su bili žitelji
malog sela koje nikada nije
voleo i zBog kojeg je trebalo
da se raduje kada je nestalo.
Zar nije obećao sebi da je to
poslednje veče da leže kao
dečak i da će se sutra
probuditi kao čovek, novi
čovek? i zar se nije
probudio?
Bio je uveren da jeste.
Sve što se od tada događalo
potvrđivalo je tu njegovu
uverenost. Sve je bilo tako
dobro i tako uzvišeno, tako
daleko od slabosti i sramote
koju je osećao ceo život.
Pobedio je. Samo što nije.
Njegov krhki dvojnik, za
koga je mislio da ga je
ostavio usput, izbacio iz
sedla u trku i da je od toga
ovaj slomio vrat, ponovo se
pojavio i celog ga obuzeo.
Za sve je bila kriva nova
mogućnost izbora. Smatrao
je da je sa izborima završio i
da je načinio sve svoje, ma
kakvi oni bili i da ga više
niko i nikad neće terati da
pravi nove. Prokleta sloboda
izbora, ta prevarna utvara,
ta laža lepog imena i
dostojanstvenog držanja,
stala je ispred njega da ga
još jednom baci na kolena.
Ali nikakve tu slobode
nema, nikakvog izbora u
suštini, to je samo nož na
postelji koji mora uzeti u
svoje ruke. Sve ostalo je
obična laž.
Pribrao se još
jedanput, zadržavajući
preterano drhtanje tela,
koje ga je činilo smešnim, da je bilo nekoga da ga vidi. Na trenutak je
načuljio uši, izlazeći iz sebe i mraka svoje duše, crnjeg od onoga u
maloj, memljivoj sobici, sa krevetom i mrtvom peći. Noć uopšte nije
bila tiha, kako mu se to do malopre činilo, pritiskajući ga još više.
Napolju je zavijao čopor besnih pasa, svakim pojedinačnim lavežom
nadjačavajući onaj do sebe, samo što je on mogao da ga razume, da
razabere reči u njemu. Ipak nije ni trenutak posumnjao da se radi o
lavežu. Jer tako besno i surovo mogu da se oglase samo beslovesne
životinje, pokazujući svoje instinkte. U ovom slučaju, mržnju. Bio je
svestan da je tu misao upravo izneo onaj za koga bi voleo da je mrtav,
ali je nije mogao poreći. Dranje, urlici i prizivanje smrti koji su
ispunjavali dvorište utvrde, nedaleko od prostorije u kojoj se nalazio,
nisu ličili ni na šta do običnog i poganog laveža.
Znao mu je uzrok. Znao je šta to pse nagoni da tako besno laju i
stvaraju toliku graju. Znao je predmet njihove mržnje, ako se
predmetom to moglo nazvati. „To... nije bilo ’to’, već čovek!“, urlao je
dečak u njemu „tvoj pr...“. „Prekini!“ - opirao se njegov um - „Prekini,
prokletniče slabi i drhtavi!“. Ma koliko se trudio da ga ućutka, u ovome
su se njih dvojica slagali, jednako znajući činjenice. Nije bilo šanse da
je slabo „ja“ izgovaralo besmislice u koje i sam nije verovao. Ili ga je
drugo „ja“ u to ubedilo? Više nije bio siguran, osećajući da ludi. Lavež
nadjača cvokot u ustima.
Bilo kako bilo, morao je da načini izbor i sumnjao je da će mu ludilo
pomoći da ga izbegne, mada bi to u ovom trenutku možda bilo najbolje
rešenje. Pokušao je da se vrati mislima unazad i locira tačku prelome,
tačku u kojoj je njegov idealni svet ponovo počeo da puca po šavovima.
Posle bitke nad bitkama, one koja će zasigurno zlatnim slovima biti
ispisana u nakoj budućoj istoriji klana ili čak istoriji ovih zemalja pod
vođstvom klana, nije se samo njegova situacij