mu?nina od nataloženih slika
i re?enica, koje se motaju
po umu, ne privede ponovo
pred onaj isti stari,
trpezarijski, sto.
Bez bliskih bi?a, teško da
bi se ikada pojavio moj lik,
ispri?an na papiru. Pišem,
gotovo da bih te svoje
bližnje umirila i nahranila
ose?anjem da i ja nešto
vredno delam. Oni, ne znam
baš pravi razlog, nekako
veruju u mene. Prosto
navijaju da ne prestanem.
Oživljavaju sa svakom novom
knjigom, a utonu u
obamrlost onih go-dina kada
mi ruka presuši.
Zbog toga ?u prvo
pomenuti Silviju.
Nezaobilazna je u mome
životu. Naše poznanstvo seže
duboko u prošlost, na
po?etak studiranja
književnosti. Ona je osoba
koja razdvaja moje
zamršene konce, i
zemaljske, i nebeske. Kada
postanem ?ardak izme?u
svetova, ona me postidi i
osvesti. Napadne moj
konformisti?ki odnos prema
vremenu, a ju?e mi je rekla:
– Ako ne znaš kako da
po?neš pri?u, piši o tome
kako se ose?aš dok radiš,
otvori se, otko?i pištolj,
postani odgovorna!
Da se ne zavaravamo,
svaka zabeležena misao je
sujetna i želi da postane
ve?na. A tek zbrkane,
ukori?ene misli! Pršte od
samoljublja! Da, to je mišolovka. ?esto sam upadala u
nju, još mi zglobovi krvare.
Bi?e, dakle, ljudi koji ?e
poželeti da nau?e srpski
jezik, da bi moje tekstove
?itali u originalu. Priznajem,
za mene je to la petite
mort!
Zbog takve ambicije, vredi pretrpeti sve! Bez imalo sažaljenja,
odre?i se svega što te sputava na toj stazi. Postati hrid o koju se
odbijaju talasi…
Ponovo napipavam kutiju cigareta, potom odlazim u WC. Mokrim.
Kada pišem, ?esto mokrim… Nakon desetak minuta, osetim gr?eve u
želucu. Otvara se velika rupa koja vapi za hranom. Hvata me glad.
Moram smesta umiriti podivljali insulin, natrpati trbušnu vre?i-cu.
Naj?eš?e se hranim jajima. Frižider mi je natrpan kartonskim paketima
svežih, doma?ih jaja. Skupljam ih na akcijama, u pola cene, i skladištim
kao pred atomski rat. Spremam ih na na?in koji najviše volim kada sam
nervozna. Dva-tri blago izmu?kam, posolim i sru?im u vrelo ulje.
Pomešam tek ovlaš, malo protresem tiganj, i pazim da po vrhu ostanu
sluzava, poluživa. Kada se izvuku na tanjir, pojavi se žu?kasti odliv,
kojeg, na kraju, pomažem hlebom. Glad je zadovoljena, smirena je
histerija.
?esto me posete nekakve, snažno izražajne blic-slike koje samo
fijuknu kao snajperski meci i o?ešu mi neokorteks – takve slike i misli
gomilaju se dok kuvam ru?ak ili perem rublje. Omekšiva?i rublja me
podse?aju na putovanja. Poslednji što sam ga koristila mirisao je na
mediteranske borove šume. Ponekada me dovuku do detinjstva, do
zavi?aja. Mirisima pamtim prošlost. Snovi mi, katkad, snažno mirišu,
toliko da ne želim da se probudim i zapišem snevano, jer bi miris ispario
u no?i. Tako sam najbolje od mene ostavila u snu. Pa ipak, pamtim san
od pre nekoliko no?i unazad. Beše to savršena pri?a. Ostala sam bez
daha. Pri?a je imala ?ak i naslov: – Zašto se moram udati dovoljno
brzo!?
– Neverovatno!
Svaka re? je bila na svom mestu, svaki znak inter-punkcije, likovi
dovršeni, doga?aji smisleni. Pri?a je proticala snom poput žive vode.
Kao, udajem se, a ven-?anje biva neobi?no, kao na po?etku pri?e.
A onda, iznenada, reka sna stade da uvire u stvarnost.
***
– Šta zna?i biti istrajan u ljubavi ? Sigurno nemaš predstavu o tome,
jer istrajnost vežeš za neke druge uspehe. A, uspešno istrajavati u
ljubavi, je posve?enost. Znaš, ma?e, ponekad pomislim da si mi ti
upravo namet-nula ideju, da imam san koji ?u biološki odsanjati.
–Ti si luda – prošapta Silvija.
– Pored toliko muškaraca, ti gubiš vreme. Priznaj makar, da li ti
dosadi to ?ekanje bez i?ega odre?enog, posumnjaš li da si u pravu. Da li
ga vredi ?ekati? Na kraju, da li ti više uopšte tog ?oveka poznaješ? ?itav
svet se promeni u nekoliko godina, a ne jedan ?o