Babice koje su bile prisutne u toj velikoj palati
punoj bogatstva su ustanovile da mora da se zove
baš tako: Occasus-solis
Jer nosila sa sobom smrt.
Usud ili sudbina, smrt njne
majke je bila prva u nizu
žrtava a njenim životom i
pla?om obeležena.
Po?injena dadiljama i
predrasudama postala je
ponosan nosilac svoga imena.
Svi koji su bili oko nje i
voleli je umirali su.
Pobegla je od njih i nastanila se baš tu, gde je niko
nije poznavao ili voleo.
Prerušena
u
jednu
staricu,sa jednim karavanom
koji je putovao ovim predelima, ona je našla za shodno
i krenula na svoje putovanje...Putovanje životne sudbine.
Jedne no?i se odvojila od
karavana, neprimetno zašla
u mo?varu...
Stara suva vrba joj je
pružala dom. Prostreveno
seno od mirisnih trava joj je
bila postelja.
Prostrano udubljenje je
delila sa sovom.
Leti nikad nije palila
vatru.
No?u su joj se zenice širile poput ma?ke sve je videla kao i po danu. Šetala se
po ovom mo?varnom prostranstvu sa jednom lisicom.
To joj je bio ljubimica...išle
su u lov i znale šta žele, jer
su želele isto, plen. Delile su
sve.
Poznavala je svaku travku, lekovitu a i onu otrovnu.
Svega toga je bilo u izobilju
u mo?vari.
Sklonila se od same sebe.
Hodala je bešumno, a
ipak su je bubice u travi
?ule i sklanjale se ispod njenih bosih nogu.
No?u su svici žmirkali kada je ona zviždukala nešto... Sova bi huknula po koji put i odletele negde u nepoznati pravac... ostale su samo
spodoba i lisica da gledaju zvezde dok ne bi zaspale... Budila ih je
svežina zore. Prvi sun?evi zraci bi joj milovali lice, prelivali se preko
njene razbarušene crvene kose kao preko nekog velikog gnezda, perca
su lepršala ... Ona bi se leno protegla i sve njene raskošno gra?ene delove tela, jedno po jedno je pružala prema suncu. Svesna sebe i svoje
lepote, ogledala bi se u površini vode nekoliko sekundi... onda bi
ljutitim pokretom ruke zamutila vodu... ljuta na sebe i tajnu koju je
krila u sebi.
Dani su prolazili, dani bez brige, puni sunca... tu i tamo je padala
kiša ali njoj je to prijalo...
Plesala bi i uživala u svakoj kapljici vode koja je padala iz prostranih nebeskih visina. Osetila je to kao pozdrav svoje domovine.
Postojalo je jedno veliko drvo,stari hrast, jedino suvo mesto gde je
rastao i bio je višlji od svih ostalih; tu se pela ponekad da osmotri kameni put. Napravila je od grana sebi osmotra?nicu, jedno veliko
gnezdo... nekad je tu i spavala kao u velikoj kolevci...Vetar ju je
ljuljao, liš?e je šuštalo uspavanku. A mo?vara se smešila i žmirkala na
suncu.
Nije tu prolazilo mnogo sveta.Veliki promet i nije bio jer su nekako
svi izbegavali ovaj deo zemljine planete...možda baš zbog nje, Occasussolis strepnje ili kletve koju je nosila sa sobom ili tajne svojih greha,
su se pro?ule kao neprozirna magla mo?vare koja nosi smrt.
Ponekad je ?ula kolonu Rimskih vojnika, pritajila se i gledala dok ne
bi prošli.Onda je sišla i gledala za njima... kora?ala uporedo sa njima u
mislima, svesna svoje samo?e. Opet bi ljutito mahnula rukom i sve svoje
misli rasterala kao da su oblak dima. Znala je da se ti momci više ne?e
vratiti jer ih je ona videla, možda zavolela.
Smrt ih je ?ekala .
Sudbina ili predrasuda ... ko zna?
Otisnula bi se svojim malim splavom i motkom ka svom preno?ištu.
Usput uzbrala neku malinu ili neku drugu bobicu... pokupila jaja iz
nekoliko gnezda ali svuda po jedno... i bila presretna da je dan na izmaku... živela je dan u dan bez nekog cilja.
Jednog dana, sve je bilo druga?ije, šesti mesec, velike vru?ine su
skoro isušile mo?varu. Malo dalje od njene suve vrbe, jedan dabar je
napravio svoju tvr?avu i preko tih balvana koji su bili jedno pored drugog moglo se hodati. Neupu?eni bi pomislili da je to neki most ili put.
Tu ukraj tih balvana se ?ulo neko jaukanje... glas je bio ljudski. Neka visoka muška prilika je pokušavala da izvu?e nogu uglavljenu u usek
izme?u dva balvana. Nije uspevao jer je sve dublje propadao u mulj ,
nije bilo šanse da se sam izbavi.
Tog jutra se bila magla obavila oko mo?vare...’’ Taj je sigurno zalutao u mo?vari... u to vreme sve dok sunce nije rasteralo i polsednju
kapljicu isparenja... i našao se tu u zamci.’’ Pomisli Occasussolaris.
Pritajila se u visokoj travi, dobro ga osmotrila . Bio je to rimski vojnik.
Šta on tu traži? Crvena kabanica se viorila na krajevima. Odavala je
nekog posebno visoko odlikovanog vojnika. Skinuo je svoju kaciku i
stavio je poed sebe, otkrio je svoje veoma markantno lice.
Sunce je neumolno pržilo... Komarci su se pritajili ispod liš?a koje je
od toplote klonulo.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
30