da je on zapravo samo sebe
posmatrao i da niko drugi ga
i nije racionalizovao. „Ne
želi drugima ono što ne želiš
sebi“, ni to za sada ne
shvata, zapravo ima problem
sa re?ju „želi“ i ono što mu
okupira misao kao nešto
?ime se vodi, a to na nekim
jezicima tako?e misli da ne
može upošte da se objasni.
„Ko se ma?a lati, od ma?a
i umire“, to ne mora biti
ma?, ve? najobi?nija sitnica,
ako se Sr?an bavi ne?im što
mu donosi oslobo?enje ili
lako?u mora biti spreman da
se sutra od istog takvog
odbrani. Uvek mora da
postoji odre?eni
„Bumerang“ koji ?e se
vratiti u zavisnosti koliko si
ga daleko bacio. Kako mu
cimer Milan kaže: „Ovo je
znak Jin i Jang“- pokaza on,
„on ozna?ava da u svakom
dobrom ima nešto loše i u
svakom lošem ima nešto
dobro“- re?e on. Kako su
postali cimeri svaka misao se
izravnavala i jedinstvena
misao nije postojala, a kako
kažu da su najve?e
pronalaske izumeli odr?eni
ljudi, pojedinci a ne dva ili
više ljudi, to je Sr?anu
smetalo da neko posvaku
cenu njemu name?e
mišljenje, ?esto su se
družili, izlazili u duge
šetnje, provodili ali Milan
nije bio momak koga bi
mogao do kraja razumeti,
nije bio onaj ogor?eni
gra?anin kome je smetala
politika jer je nije ni slušao,
nije bio momak koji se bavio
neprikladnim ponašanjem u
ženskom društvu, nije bio
neko kome bi bilo
interesantno neprestano
izlaženje bez devojke jer
bez nje nije mogao, bio je
luzer. Dok je Sr?an gledao
kako da stvori da napravi porodi?nu ku?u, Milan je svoju gledao kako da
proda, dok je Sr?an želeo da poraste i da postane stariji, Milan je
govorio: „Ja mislim da ?u umreti mlad“ i kakve su Milanove šanse da on
iza?e kao pobednik iz svega ako je sve bacio na kocku a Sr?an ništa,
istina je da sami sebi krojimo sudbinu a postoji još malo onoga sa neba
što odlu?uje o nijansama.A kakve šanse uopšte ima neko ko je izašao iz
rata, naspram onog ko je imao jednu školu, jedno društvo, jednu sobu,
vreme za inspiraciju, auto i mnoge druge stvari. Jer postoje ratovi koji
nisu fizi?ki ve? psihi?ki, pitanje koji su teži a u svakom slu?aju ne mogu
se voditi istovremeno, jer nema vremena ili ne znamo za njih, a fizi?ki
prouzrokuju psihi?ke a psihi?ki prouzrokuju fizi?ke ratove, za sve postoji
razlog a sve je ostlao bezimeno. Postoji vreme kad pamet ho?e da se
pomuti, Sr?an ho?e da ostane isti, da se ne menja a to izgleda Milanu
smešno kao i ostalom svetu a ovom bolesno pa to posle u nenalažnju
nekih zanimljivost prerasta u dosadu i prepušta se slu?aju. Poznato je
da na Balkanu ljudi idu sa fakulteta na biro rada pa u penziju i sve to
zbog ratova i zakona.
Sr?an se sa nekim ljudima mnogo više družio, pa nije postao sa njima
prijatelj. Zašto onda mora da se vezuje za nekog kao što je Milan kad
ovaj to jako želi, još pri?a o tome kako su oni u vezi. To bi svakom
smetalo, a ne ovom koji je konzervativan i naivan. Da li je to svima na
po?eku dato, da imaju odre?enu ulogu u ovozemaljskom životu i da ih
ma kolio bežali od toga ono ih stalno stiže. U svojoj nevinosti ide daleko
uzduž ali ne i popreko, mnogi mu iskorištavaju tu manjkavost, pa on to
izdiže iznad svega, na viši nivo, do problema u samoj državi, brane?i se
od toga u nepomi?noj figuri stoje?i ili leže?i zamišlja prošlost, ali ne,
ona je istinita, dolazi do svoje prošlosti kao do udaljenog mesta, pored
mora, do stvarnosti. Se?a se kako je jednom u sred rata iz ?iste dosade i
radoznalosti krenuo sam do škole u koju je išao, nekad pre rata, za
njega je to davno, tad je imao 7 a sada 9 godina. To je bilo u obližnjem
selu, sam i bez straha ne boje?ise nikoga iako su kilometar odatle
nedavno pale velke žrtve, to je bila sama granica sa Hrvatima, hodao je
uz glavni put, ne obaziru?i se na ?udne poglede komšija, ?ak nikoga nije
obavestio da se tamo zaputio. Došao je do škole, tu su nekad išla deca
od prvog do ?etvrtog razreda, a sada nije bilo nikog, bila su polomljena
stakla, ušao je unutra, gde je zatekao sve ispreturano, karte SFRJ,
ra?unalke, predmete za geometriju, pokraden parket. Ovo je sada bila
surova realnost, dzabe su bili pokušaji, ono što ne može da se vrati
nemože, ostaje u prošlosti, najra?e bi tu nasred u?ionice doneo neku
stolicu i sedeo po ?itav dan, stajao je neko vreme u nerazjašnjenom
zadovoljstvu, ali to je bilo ono koje dolazi zbog ponovnog vi?enja škole
ali ne i zbog stanja ukom se nalazi, da je ostao još malo zaplakao bi se a
da toga nije ni svestan, pošto je bio de?ak koji nikad nije plakao, izašao
je. Ako je ovo sada kraj pomišljao je, oda su zadovoljni oni koji su
rušili, napravio je krug oko same škole gde ga je video komšija
pozdravljaju?i ga u neko ?u?enju, iznena?enju, Sr?an se pozdravi i malo
požuri ku?i da ga ovaj ništa ne pita, ako sazna ?iji je mogao bi da kaže
roditeljima ili što je još gore možda su ovo Hrvati. Bržim korakom je
keruo ka ku?i iz varoša Škori?a, što je brže išao hteo je još brže, pomalo
je tr?ao. Prolazi kraj komšijske ku?e sa desne strane, tu je ubijen
gazda usred rata on je pogubljen zbog uzurpiranja njive, takav smo
narod, dolazi kod ku?e ide mu strina u sureti pita ga: „Gdje si bio ti?“
iznena?eno, a ovaj ?e: „Ma tu blizu“ ! Izvukao se, niko nije saznao, ovo
je za njega bio iskustvo, vra?a se u sadašnjost, to je Beograd u blizini
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
50