Te su se godine zmije
namnožile
preko
svake
mere. Posvuda ih je zapažao, ?esto u spletenim
mnoštvima,
ili
brojnim
gomilama kako se sun?aju po
šumskim proplancima. Postao je oprezan pri hodu, strahuju?i od otrovnog ujeda, ali
se ubrzo pokazalo da ga zmije ne napadaju, ?ak ni onda
kad bi ih umalo nagazio. Koliko god to neobi?no bilo, navikao se na prisustvo gmizavaca koje je ?ak i u ku?i
pokatkad nalazio.
U lovu je Vukota bio
uspešniji nego ikada. Ne samo da je sa lako?om nalazio
divlja?, nego su mu i ?ula
postala izoštrenija. Plen bi
nadaleko
osetio.
Miris,
pokret, strah. Stopio se sa
šumom i sve je bio hitriji.
Jedino po ?emu je poznavao
vremešnost i ledene dane
koje je u lovu proveo, bilo je
sve izrazitije gr?enje šaka i
grbljenje le?a. Vremenom
mu je držanje koplja
postajalo sve ve?i napor.
Prsti su mu se povijali, a
šake
postajale
gotovo
neupotrebljive. Po ku?i je
sve teže poslovao. Bolovi u
vilici po?eli su gotovo neosetno i postajali sve ja?i.
Nemalo je bilo njegovo
?u?enje kada je ustanovio
da mu ni?u novi zubi. Za
nekoliko dana imao je osmeh
poput mladi?a, bez ijednog
krnjetka. Po?eo je zapažati
da postaje sve kosmatiji. U
po?etku ga to nije mnogo
brinulo, strugao je malje sa
sebe, da bi ubrzo shvatio da
je to jalov posao. Što bi uve?e sastrugao, jutro bi
dvostruko bujnije do?ekalo.
Sve je to postajalo vrlo ?udno, a kad je ožiljak na ramenu postao bolan i stao da tamni, odlu?i da si?e do sela, ne bi li našao odgovor na te
zagonetke.
Prepun nemirnih misli, usnu Vukota te sudbonosne no?i.
***
Kada se probudio u postelji, svojoj a tu?oj, i pogledao po prostoriji,
poznatoj a stranoj, i kad mu nozdrve udahnuše mirise stare a nove,
Vukota koji to više nije bio, oseti pritisak krova i zidova koji su ga nekada štitili. Nije bilo se?anja u njemu, ni prošlosti ni budu?nosti, samo je
jedan ose?aj ostao. Poznavao ga je. Bio je to Strah!
Uspravio se, sko?io i pod stopalima osetio previše glatko tlo, što ga
je još više izbezumilo. Odnekud je znao da postoji nešto što se zove
vrata, ali je uprkos tome nervoznim skokom proleteo kroz prozor,
zapli?u?i se u zavese. Osetio je travu pod šapama i nestalo je pritiska.
?inilo mu se da je nekad hodao uspravno, ne razumevaju?i odakle mu
takve misli i kako neko može da kontroliše pokrete u tako neprili?nom
položaju.
Sunce je bilo visoko i znao je da je dan odmakao. Trenutak potom, iz
daljine, ali sasvim jasno, oseti miris krvi, tako poznat da mu se krzno na
le?ima nakostrešilo. Nije se predomišljao. Odrazio se i iz mo?nog zamaha prešao je u postojani trk, prate?i taj toliko poznati zadah. Šuma
se otvarala pred njim, granje i šiblje se razmicalo prave?i mu prolaz i on
je znao da se najzad vra?a ku?i. Nije znao koliko je vremena proveo u
bezglavoj jurnjavi, tek se najednom sa poznatom aromom stade mešati
nešto mra?no i drevno, nešto što ga je uplašilo, ali istovremeno i mamilo. Zastade, pa podiže glavu i osmotri prostor pred sobom.
Nedaleko, me?u neobi?no uspravljenim kamenovima, smestio se
jedan ogoleli proplanak. Strah ga je ponovo sustigao, ali taj zov je bio
neodoljiv i kao da drugog puta nije bilo. Lagano po?e da prilazi. Što je
bio bliže, sve je jasnije video klupko zmija što se uvijalo sred proplanka. Zastade, tren pre no što je zakora?io u prostor oivi?en
gorostasnim kamenjem.
Unutar kruga sve je bledelo i nestajalo u neravnomernoj izmaglici. Iz
naizgled sagorelog i ispucalog tla uzdizala su se isparenja u viti?astim
pramenovima i više nije mogao jasno da vidi zmije. Sve je delovalo kao
neobi?no talasanje svetla, koje se stapa sa izmaglicom, treperi i blješ?e
i dobija oblik mlade, nadmene i drske žene. Bluza joj stegnuta u struku,
grudi otkrivene, a na sve joj se ?etiri ruke uvijaju zmije. Pokreti su joj
se gubili u nejasnoj polusvetlosti i podse?ali na ples. Dok ju je posmatrao se?anja su po?ela da mu se vra?aju. Znao je ime te žene i znao je
da su njihova obli?ja tek privid.
Došlo je vreme da mu Danica još jednom otvori dveri Arkadije.
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
28