Godine su se nizale, a
Vukota je sve re?e pomišljao
na Danicu. No, ni Travunijom
mir nije predugo vladao. Saganek je neko vreme
stolovao, pa se povukao,
plaše?i se osvete, a Domanek je ponovo zagospodario
Travunijom. Nesigurne su to
godine bile. Vlastodršci,
zauzeti sopstvenim sukobima, malo su pažnje poklanjali razbojni?kim družinama
što su Travunijom harale.
Vukota se navikao da spava
sa oružjem nadohvat ruke i
ne jednom se dešavalo da
mu je to glavu spasilo. Tek
kad je Radoslav ušao u
Travuniju i pogubio Domaneka, zavladao je mir.
Tako su prošle Vukotine
nesigurne godine i starost ga
je najzad sustigla. Iako je
do?ekao mir u Travuniji, bio
je prepun ozloje?enosti.
***
Kad su se seljani tog zimskog dana kroz smetove do
Vukotine
kolibe
probili,
nezadovoljstvo zbog nemo?i
i prohujalog života postalo
je Vukoti ve? nepodnošljivo. Utoliko je ve?e bilo njegovo ?u?enje kad su
mu saopštili razlog dolaska. Bio im je potreban lovac, i to iskusan lovac.
U selo se neki vuk iz planine spuštao i harao po oborima. Zalud su seljani hajke organizovali, džabe su se najbolji lovci pokrajine tragom kurjaka zapu?ivali. Zver je bila prepametna i sve je potere izbegavala, pa
se opet u selo po no?i vra?ala. Samo su još u Vukotu seljani nadu polagali. Prigovarao je Vukota, ali laskalo mu je to poverenje, pa se
obaveze prihvatio i ve? slede?u no? je proveo u selu.
***
Devet dana i devet no?i je Vukota u jednom ambaru proveo, a kurjaka ni od korova. Tek nakratko bi, od studeni zdrvenjen, zadremao.
Džaba krzna i ponjave. Seljanke su mu provijant donosile, a vino je
svaki put odbijao, sve žale?i za toplinom kojom bi ga ispunilo. Ipak se
nijednom nije pokolebao. Za tu beštiju bila je potrebna trezna glava.
A kad je naposletku zver došla, osetio ju je mnogo pre no što su iz
daljine do njega doprli zvuci komešanja i blejanje. Protrljao je ruke i
noge, ja?e koplje stegao. Telo ga je slabo slušalo dok je ustajao. Hteo
je da veruje da je to zbog hladno?e i neispavanosti, ali istinu je dobro
znao. Mator je ve? bio. Sve je bilo bolno, sporo i klecavo, ali inat i želja
za dokazivanjem bili su ja?i. Vukotini pokreti su iz koraka u korak postajali sve ?vrš?i.
U daljini ugleda obris zveri kako odvla?i jagnje, pa zaboravi na
vreme i godine. Srce mu divlje zabubnja i u?ini mu se da je opet mlad.
Pojurio je Vukota, kao da mu je prvi lov. Kurjak najednom zastade, ispusti plen okrenuvši se, pa podiže glavu, odsko?i i jurnu ka šumi.
Vukotinom pogledu se tek tada jasno ukaza sva veli?anstvenost zveri.
Vuk je bio mnogo krupniji od svoje sabra?e, a krzno mu beše svetlo,
gotovo belo, tek na le?ima i sapima prelaze?i u sivu. To je krzno, zimski
raskošno, krilo pod sobom mo?ne mišice što su vu?ju telesinu pokretale
u raskošnom trku. Delovao je kao da mu šape zemlju ne dodiruju. Tren
potom kurjak nestade u tmini.
Vukota je sledio instinkt. Ose?ao je zver, ?uo otkucaje njegovog srca
i video u mislima vreli dah što se ledi, pa se poput izmaglice vije za
njim. Izgubio je pojam o vremenu i prostoru jure?i kroz šumu i pratio je
lova?ki nagon, ne prime?uju?i da se vra?a ku?i. Zastade iznenada,
shvataju?i da se našao kraj tumula drevnog naroda. Ose?aj mu je govorio da je plen tamo, ali nešto u njemu se opiralo.
- Ne ulazi me?u ste?ke, Vukota!
Oklevao je neko vreme. Star je, ne?e još dugo poživeti i ovakvu zver
još jednom sresti. Ovo mu je poslednji lov. Zakora?io je, obazreo se oko
sebe, pa stao. Vuk je ležao u centru grobišta me?u ste?cima, glave
položene me?u šape. ?ekao ga je. Kad je podigao glavu u pogledu mu
nije bilo ni straha ni neprijateljstva. Posmatrao je Vukotu kao starog
poznanika. Najednom lovac ustuknu pred snažnim utiskom bliskosti. Nije
to bilo prvi put da ose?a kurjaka, ali nikad ovako. Ruka mu zadrhta od
ose?aja da nešto nije u redu. Zagledao se Vukota u ?ilibarni sjaj vu?jih
o?iju. Natrag više nije mogao. Kurjak ustade i u?ini korak ka njemu, zatim drugi, a ve? kod tre?eg krzno po?e da mu se kostreši po hrbtu. Iz
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
26