Antonio V.
Radeljak
„Sa njenom rukom u
svojoj ne treba ni
re?i da su sve plo?e
eksplodirale,
odletjele u orbitu u
tisu?ama komadi?a
kojima ?e trebati
milijune svjetlosnih
godina da se opet
sastave i da ih
budu?e generacije
tada dominantne
vrste dešifriraju i
odgonetnu što se
to?no tada u mom
srcu dogodilo. „
Nesveti rat
Dogodila mi se grozna stvar. Ljubav. Toliko post-bolna, pre-eufori?na i
pseudo obostrana. Promjena me uhvatila u zamku na na?in da mi je
predstavila seks ili masturbaciju kao plod mehanike. Trenuta?no i
prividno zadovoljstvo zbog kojeg svjesno odbacuješ neku ve?u misao,
jer ta ista misao nema isto zna?enje u istom trenutku bez iste osobe.
Bol je tolika, da nisam nikad ni pomislio da ?u toliko patiti zbog drugog
ljudskog bi?a. Da ?u toliko biti uvjeren u iluziju, da ?e iluzija postati dio
mog svakodnevnog života i da ?u morati tražiti na?ine kako živjeti sa
njom. Ponekad se usudim pomisliti da je toliko bolna da ?e jednog dana
postati optimisti?na i iz mene izvu?i sve ono najbolje što se da izvu?i.
Zašto papirizirati tu ljubav? Zato jer je boca pive pala na pod i razbila
se u tisu?e komadi?a. Zato što mi je ?aša proletjela pokraj glave nakon
što sam je pljusnuo dvaput, triput, ne znaju?i ni sam zašto. Zato jer se
sutradan samo misteriozno nasmijala cijeloj drami. Zato što sam sebi
dopustio neracionalizirati cijelu situaciju i što me je to koštalo ni više ni
manje, nego do odnosa do samog života. Zato što ne želim i ne mogu
vjerovati da je sve bila samo izmišljotina. I zato što želim vas uvjeriti,
a možda još više i sebe, da je ljubav ?ista izmišljotina i manipulativna
drolja. Opsesivnost više ne gledate kao nezrelu suputnicu, ve? kao
vje?nu pratilju ili sjenu, bez koje niste sposobni biti niti ono što sami
poželite. Kao ni bez tog desetominutnog ili vje?nog držanja za ruku pod
oazama prepuštanja, kad sam je sebi?no pokušavao zaustaviti da pjeva i
bar minutu posveti nama. „Baš mi je lijepo“. „I meni je!“- odgovaram.
Sav intelekt, sva znanja svijeta, svi strahovi, sve frustracije, svi
svjetonazori, sve nuklearne bombe, svi orgazmi, sva prošlost ili
budu?nost nisu nimalo više bitni. Ni sljede?a sekunda. Da je potrajalo
sekundu više, ne bih bio sposoban vratiti se u stvarnost. Jer kad jednom
poletiš i vidiš svijet iz jedne druge perspektive, sve ostale se
poništavaju. Jer kad osjetiš takvu potrebu za drugim bi?em, to ne može
ništa, ali baš ništa da nadoknadi. Što vam preostaje nego zanijekati
život i dati mu nesmisao. Kada želite isplakati sve životne suze u
jednom trenutku. Kao onda u kabini WC-a, na aerodromu u Rio de
Janeiru, kada su suze same od sebe nalazile svoj put. I kada si mislio da
?eš poplaviti cijeli aerodrom sa njima.
***
A kad su se po?eli buditi osje?aji u meni, probudila se u meni opet ta
jebena samodestruktivnost, koja nam je uz glazbu i hipersenzibilnost
bila još jedna zajedni?ka karakterna crta koja nas je spajala. O njenoj
hipersenzibilnosti sada ne želim previše govoriti, a o svojoj mogu
posvjedo?iti odre?enim situacijama -kao onda kada nam je uginuo
kunac. Kada sam ?uo da ga je otac bacio u obližnji kontejner, ne samo
da ga je morao i?i po no?i tražiti i izvaditi iz kontejnera da bi ga
dostojno zakopali u vrtu i odali po?ast, ve? je cijela obitelj, bar u mom
prisustvu, morala nositi crni gumb tjedan dana, kao što je tada to bio
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
29