Boris Miši?
Nekada su tu bile sve planine sveta, na jednom mestu, na dohvat
oka i uma. Himalaji, Andi, Alpe, Kavkaz, Dinaridi. Ponekad je bila samo
jedna planina. Naj?eš?e je vi?ala Rtanj, koji je poput olupine
veli?anstvenog svemirskog broda dremao na suncu. Nekada je na tom
mestu vi?ala sve gra?evine sveta koje je volela. Ajfelovu kulu, Tadž
Mahal, Hram Svetog Save na Vra?aru. Ponekad je vi?ala samo jednu,
ruševnu ali dragu staru ku?u u kojoj je provela detinjstvo. Bilo je
nedelja kada je dane provodila leže?i na travi i uživaju?i u mirisu
tropskog cve?a ; slušala je pesmu bezbrojnih ptica i insekata. A bilo je
dana kada se posve?ivala samo jednoj biljci, samo jednoj maloj
životinjici koju bi mazila i šaptala joj nežne i umiruju?e re?i.
To mesto je imalo sve- opšte i kolektivno, blistavo i obi?no.
Uvek bi bilo razli?ito, makar za jedan najsitniji detalj.
Jovana pusti zla?anu kosu da joj lepršavo padne po ramenima i
sanjivo sklopi o?i, znaju?i da ?e za koji sekund svet dobiti mnogo
prijatnije boje, zvukove, oblik i teksturu. Nije morala ni da gleda,
turobnu stvarnost propalog gradi?a znala je napamet. Sve je bilo isto,
oduvek. Nije znala ni zbog ?ega se stalno vra?a u to turobno mesto koje
je umiralo. Jedva da je i imalo živih stanovnika. Bio je tu samo jedan
starac, duge zelene kose i zelene brade, umoran, pogrbljen i tužan, kao
i dve vile koje su u kazanu kuvale sive, od suše i otrovnih kiša spaljene i
propale biljke. Nebo je bilo sivo i odvratno, jedino se u daljini naziralo
plavetnilo kod šiljka Rtnja ; planina je na neki ?udan na?in odolevala.
Drugih stanovnika gradi? nije imao, osim ako u stanovnike ne ra?unamo
i ostarelog, slepog i gluvog psa koji je ve?ito dremao pored starca sa
zelenom bradom.
Jovana otvori o?i i odmeri malobrojno stanovništvo sa prezirom. Još
koji sekund, i jedva primetan pokret prsta na mikroskopski sitnom
ure?aju ugra?enom u njen dlan odveš?e je iz turobnog sveta, kome se iz
nekog razloga uvek vra?ala. Boje ?e dobiti puno?u, nebo plavetnilo,
pred njom ?e biti sve planine , sve gra?evine, svi mirisi, zvukovi, oblici
sveta. Mogu?nosti na Portalu su beskrajne.
Ovoga puta, imala je nešto drugo na umu. Napustila je otužnu
grupicu i krenula polako stazom koja se otvorila za nju. Staza je vodila
ka prelepoj plaži prekrivenoj belim peskom. Dok je hodala, razmišljala
je koliko je sre?na što se rodila i živi u dobu kada su snovi postali
stvarnost. Stari vilenjaci i vile su naravno kukali. Govorili su kako ?e
ljudi uništiti svet i kako je Portal ?avolja igra?ka koja ?e vilinski svet
odvratiti od prirode. Jovana odmahnu glavom. Kome treba bolesna i
ružna priroda, pose?ene šume i spaljena polja, kada svako u sopstvenom
umu može stvoriti prirodu kakvu želi ? Može hodati njome, dodirnuti je,
okusiti, osetiti je. Starci su gun?ali kako ?e mladi oti?i i ostaviti vilinski
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
26