jedini slušao, iako nisam razumeo skoro ni jednu re?, osim, jelda, da se
zove Admiral; to je više puta ponovio kuckaju?i sebe prstom leve rukavice
po ordenima.
Admiral se zatim naklonio, okrenuo i izašao iz sobe.
A soba je bila velika, i u njoj je bilo smešteno, sa mojim, ukupno šest
kreveta. Pored svakog kreveta bio je mali pisa?i sto sa lampom i stolicom,
i orman za garderobu i knjige. Na dva mesta stajala su dva paravana u
obliku polica za knjige, otvorenih sa obe strane, i ispunjenih ukrasima,
knjigama i uramljenim fotografijama sa stalkom. Na taj na?in soba je bila
podeljena na tri odeljka, za po dve osobe, ali se kroz paravane providilo
izmedju njih. Na jednoj, dužoj strani zida, bio je veliki prozor sa
balkonskim vratima, upola sakrivenim teškom zavesom od šifona, od
plafona do poda, od zida do zida, koja se na sredini razmicala. Debeli
tepih, takodje od zidova do zidova, prekrivao je pod. Na sredini sobe,
bliže prozoru, još je bilo mesta i za veliki trosed, dvosed i dve fotelje, sa
niskim ovalnim sto?i?em. Sa plafona su se nisko spuštala, iznad svih
odeljaka i iznad troseda, ?etiri lustera, sa usko usmerenom svetloš?u, koji
su mogli nezavisno jedan od drugog da se pale, bacaju?i snop svoje
svetlosti samo ispod svog odeljka, a ostavljaju?i ostale u polumraku. Ne
se?am se da sam ikada u životu bio u ovoj prostoriji, ali, pre pet minuta
probudio sam se ovde, i nisam mogao da se setim otkud da sam tu?
Sad, kad malo razmislim, ne mogu se nikako setiti ni mog prethodnog
budnog stanja, pre ovog. Nije to bilo baš kao da imam potpunu amneziju,
naprotiv, ta?no sam znao svoje ime, i mnogobrojne dogadjaje iz svoje
bliže i dalje prošlosti, ?ak do dana najranijeg detinjstva; ?udno, ranije sam
vrlo ?esto imao zbrkana ta rana se?anja, ali sad su mi sva bila jasna,
nekako, kao na dohvat ruke. Jedino, nisam mogao da se setim
ju?erašnjeg dana, koliko god da sam se sada, u ovim trenucima,
naprezao. ?ak, možda ni prekju?erašnjeg, ali sve ranije, pa naravno, svih
stvari iz svog života sam se se?ao tako jasno, kao da su se desile ju?e!
Dobro, ne ju?e, … dan-dva pre ju?e… Promocija mog prvog romana, kao
mladog pisca koji ?itaoca vezuje za svoju knjigu armira?kom žicom, u
dupke punom SKC-u, gde su bili svi moji prijatelji, pisci Moma Kapor,
Milan Oklopdži? i Bojan Dimitrijevi?; letovanje u Veneciji sa Marijom, kada
sam joj poklonio Ilustrovanu istoriju umetnosti u tvrdom povezu, a ona
meni školjku iz koje se ?ulo more; adrenalin u gradu pod sirenama za
vazdušnu opasnost, odakle sam izveštavao, poput ratnog dopisnika,
mnoge svetske štampane medije, Algemajne Cajtung, Figaro,
Komsomolskaja Pravda… Sve mi je bilo kao na dlanu, ceo život,
dogadjaj do dogadjaja, slika do slike, izoštreno do najsitnijeg deli?a; ali,
sve te dogadjaje, i sve te slike, nikako nisam mogao svrstati hronološki,
sve su mi bile tu, pred o?ima, sve jednake, podjednako oštre i jasne, ali
koja je od njih ranija a koja kasnija? To nikako nisam znao…
U razmišljanju me je prekinuo de?ak, onaj koji se malopre smejao
Admiralu; sad je stajao pored mog kreveta, samo u boksericama, visok,
mršav, preplanuo; nisam tad saznao, ali kasnije mi je rekao da je to celo
leto sa ribarima na brodici mrežama lovio ribu, na Zadarskom kanalu, u
blizini Kornata, zato je bio tako osun?an; široko se osmehivao i pružao mi
ruku da se upoznamo. Rekao sam mu svoje ime, a on meni re?e da se
zove Jurica, da je u ovoj sobi najstariji gost, jer je tu ve? tjedan dana, i da
mi je došao zaželeti dobrodošlicu. Rekao mi je nešto, što mi je zazvu?alo
vrlo ?udno, u smislu kako svi gosti uglavnom dolaze no?u, i baš kad sam
hteo da ga upitam o svom dolasku, da bih sebi razjasnio ovu
A rgus Book s Onl i ne Magazi ne
7