24Kitchen BestFood online magazin Broj 10 | Page 71

O meni... Odjavna špica emisije Jamie at Home. Meni i dalje ide voda na usta dok hipnotisano gledam u logo kanala i ne verujem da treba da napišem tekst za 24Kitchen BestFood magazin. Ni sada, dok pišem, ne verujem šta pišem. Hajde da vidimo otkud ja ovde, vas to možda zanima, a meni će prijati da se podsetim. Ja sam Jovana Bešević, diplomirani psiholog. Studije sam završila na Filozosfkom fakultetu u Beogradu, a dodatna znanja o nutricionizmu i odnosu prema hrani stekla sam na Institutu za psihologiju ishrane iz SAD. Pored psihologije moja velika ljubav je i hrana. Dolazim iz jedne od onih familija u kojoj svi vole da jedu, svi dobro kuvaju, a većina voli i da putuje, tako da sam pravi gastronomski avanturista. Ipak, ako bi izašao neki zakon po kome smem da jedem jela iz samo tri kuhinje, odabrala bih balkansku, mediteransku i južnoameričku, i verovatno bi me uhapsili dok krišom jedem suši u ilegali. Bavljenje psihologijom ishrane je rezultat mojih interesovanja, ali i sopstvenih borbi sa kilažom i telesnom slikom koje su me pratile tokom adolescencije i ranih dvadesetih. Iako u svom radu koristim savremena nutricionistička sa- O znanja, kao psiholog više pažnje obraćam na način na koji osoba jede kao i na njen odnos prema hrani i svom telu, nego na kalorijsku vrednost unetih namirnica, ili precizan kvantitativni udeo različitih hranljivih sastojaka u nekom obroku. Moj moto je – koju god namirnicu želite da jedete, odaberite njenu najkvalitetniju verziju u skladu sa svojim mogućnostima. VAJ TEKST POSVEĆUJEM SVOJOJ PRABAKI LJUPKI, POKOJNOM PRADEDI DUŠKU I LETNJIM DANIMA KOJE SAM PROVELA SA NJIMA U VIKENDICI NA OBRONCIMA RUDNIKA… stazom, ili skočiš prvi u bazen tople, čiste banjske vode i prosto ne znaš na koju stranu pre da plivaš. Čitavo plavo, sveže prostanstvo samo za nas troje. Deda sedi u hladu i čita novine. Oko deset je vreme za sladoled. Pola osam ujutru. Sučevi zraci miluju krošnju oraha kraj prozora spavaće sobe unoseći miris joda i sveže pokošene trave. Pradeda budi mene i svoje dvoje unučića, mojih vršnjaka. Dok peremo zube, prabaka postavlja doručak. Jeli smo, obukli kupaće kostime, uzeli masku za ronjenje i loptu, izleteli u dvorište i postrojili se pored dedine ajkule. Sa stopalima mokrim od rose i pogledom poput psa koji nestrpljivo čeka kraj vrata da ga vlasnik izvede u šetnju, posmatramo kako baka pruža dedi spisak za nabavku, on uzima prazne balone za vodu i pakuje torbu za hleb. Zatim nam ona maše i uz osmeh viče „vidimo se u 1 na ručku!“. Sedamo u kola, uvek jednako oduševljeni dok se zadnje sedište na kome sedimo automatski podiže. On uvek jednako ponosan na nas i njegov Citroen DS. Uz standardnu priču o hidraulici i drugim moćima dedinog ljubimca, stižemo u Ljig. Strpljivo smo ga pratili dok je kupovao namirnice, znali smo da bazen ionako radi tek od devet. Naročito smo ga rado pratili onim danima kada smo umesto doručka kod kuće, jeli pljeskavicu u gradu. Ljig nije najlepša varoš na svetu, da se ne lažemo, ali to parče mesa na ćumuru je bilo vredno posete. U podne, na bazenu je nesnosna gužva, beton je vreo, van hlada previše toplo, mi smo ponovo u kolima, povlačimo se nazad u brda. Na vratima baka, na stolu postavljen ručak. Uvek je na snazi bilo pravilo da sve mora da se proba, a rečenicu „…a posle, ako ti se dopadne, a ti uzmi još“ i danas pamte svi u našoj familiji. Kada pospremi sto, opere suđe i uspe da nas nađe u dvorištu baka iznosi kolače. Najzgodnije su bile korpice sa orasima, mogli smo da ih jedemo prstima i ne prekidamo igru. Potom oni odlaze na popodnevni odmor, a mi u kuću gde se igramo dok je sunce najjače. Oko četiri deda odlazi u svoju radionicu, baka otvara pasijans, ili veze goblen, mi smo opet napolju. Tu negde oko večerenjeg dnevnika je i večera. Potom serija, film, knjiga, Riziko i spavanje. Na bazen stižemo prvi, čuvari namiguju i puštaju nas deset minuta pre otvaranja. Malo stvari u životu se može porediti sa užitkom koji osećaš kada se ujutru prvi spustiš ski www.bestfood.rs Pradeda je preminuo pre sedam godina u osamdesetosmoj, prabaka je prošlog avgusta napunila devedesetpet godina. Preživeli su Drugi svetski rat, gubitke najmilijih, posleratnu krizu, devedesete, i prodaju ajkule. Jeli su masno, slatko, slano, kiselo, pohovano, beli hleb. Tajna je u postojanju reda i poštovanju ritma tela. U ritualima. Ritam je svuda. U otkucajima naših srca, uzdisajima i izdisajima, hormonalnim promenama, plimi i oseci, mesečevim menama. Čitava priroda i živi svet u njoj pulsira proizvodeći brilijantnu harmoniju. 71