Pomislio sam da neću izdržati. Sjedivši u prednjem
dijelu katamarana koji je imao prozore prekrivene
zastorima, što je samo još više pojačavalo dojam
klaustrofobije dok je katamaran propadao kroz valove, pomislio sam kako će ovo biti prvi puta u životu
da će mi pozliti na nekom putovanju. Maja, Matea
i Ivan, moji kolege geografi koji su sjedili u istom
redu, imali su otprilike isti izraz lica kao i ja. A situaciju nije posebno umirila ni činjenica da su članovi
posade podijelili i vrećice za povraćanje. I dok je tako
naše plovilo bilo pod sve jačim udarima nemilosrdne
tramuntane na zapadnom dijelu hvarskog kanala, s
dobrom dozom čežnje i malo zavisti pomislio sam
na veći dio našeg geografskog tima koji je već stigao
na cilj – otok Lastovo. Ana, Zrinka, Vesna, Jasmina, Mateja, Mario, Marin i Matija već su se udobno
smjestili u apartmanima, razmišljali o večeri, kupali
se... Ali za to se trebalo ustati mnogo ranije i ići sa trajekom. Put je vremenski dulji. Ja nisam tip osobe koja
se voli rano ustajati i stoga sam izabrao drugu opciju:
iz Zagreba nagibnim vlakom do Splita, razgledavanje
grada, ručak i onda popodnevnim katamaranom na
Lastovo. U vlaku sam zaista uživao, dan je bio predivan i moram priznati da sam vidio predjele Hrvatske u
kojima me još nikada nije bilo, barem kroz prozor. A
i katamaran je sam po sebi vrlo udoban – dok je more
mirno. Putovao sam ranije ove godine na relaciji Novalja – Rijeka i tamo nije bilo nikakvih problema. No
ovo je ipak južni Jadran, a i pučina je mnogo bliže.
Posada katamarana nas je gledala sa podsmijehom na
licu i komentirala kako je «ovo danas ništa kako zna
biti i da prave valove nismo još niti vidjeli». Pomislio
sam da, ako to oni kažu, onda to mora biti istina...
Ipak, izdržali smo. Većina putnika iskrcala se na
Hvaru i na Korčuli i, uz još dva-tri povelika naginjanja i propadanja katamarana u trenutku kada je isti
zaokrenuo u pravcu Lastova, nas nekoliko se iskrcalo
na Lastovo. Trajektno pristanište i istoimeno mjesto
Uble djelovali su pitomo okupani kasnopopodnevnim kolovoskim suncem. Nakon što smo se okupili
po izlasku s plovila i malo sabrali, uspjeli smo uočiti
i vlasnika apartmana kod kojeg je već većina grupe
bila, a koji nam je srdačno izašao u susret tako što
je prebacio autom i nas i naše torbe do apartmana.
Uble nisu bile mjesto koje smo izabrali za sjedište
naše baze, već je to bilo naselje Pasadur, udaljeno kojih pet minuta vožnje od Ubla, smješteno na samom
50
sjeverozapadnom dijelu otoka. Kad smo stigli u Pasadur, shvatio sam da mi zapravo nećemo biti niti na
Lastovu, već na otoku Prežbi jer se naselje Pasadur
smjestilo na oba otoka, a spaja ih jedan mali most
ispod kojeg je kanal od kojih pet metara koji povezuje dvije uvale, Velji lago na jugu i Mali lago na
sjeveru. Naš apartman bio je na malo povišenom
mjestu, sa predivnim pogledom na Mali lago. Nakon
što smo se smjestili, upoznali međusobno oni koji se
nisu znali otprije i odredili gdje će tko biti, bilo je
vrijeme i za kupanje u moru – nakon ovako napornog dana provedenog na putu kupanje mi je došlo kao
melem na ranu. Voda je bila topla, plaža čista, a ljudi
vrlo malo. Bio je već kraj sezone i, iako je od jedinog
hotela na Lastovu, ovog u Pasaduru, plaža udaljena
pola minute hoda, tek se poneki gost još mogao naći
na plaži. Kakva ugodna promjena u odnosu na onaj
masovni turizam na koji sam inače naučen! Kad nam
je kupanje dosadilo, jedan dio ekipe krenuo je na
kuhanje večere, a drugi u razgledavanje. Tako smo
Maja, Ivan i ja krenuli prema sjeveru otoka i mjesta
Pasadur. Cesta je ubrzo prešla u stazu, a staza nas je
dovela do hridi po kojim smo se verali sve dok nije
postalo previše mračno da bi hodali po njima, a da se
nekome nešto i ne dogodi. Naime, mnoga je mjesta
trebalo i preskakivati i biti oprezan jer su stijene,
udarane valovima kroz stoljeća, bile vrlo oštre. Tek
smo nekoliko dana kasnije doznali da na tom dijelu
otoka Prežbe, sjeverno od Pasadura može biti i mina.
Desetljećima je ovaj naš, zasada, najmlađi park prirode bio izoliran i pod upravom JNA. Ipak, mislim da
je neodgovorno od lokalnih vlasti da, ako već postoje
područja koja su potencijalno minirana i opasna, ne
postoje nikakvi znaci upozorenja. Pogotovo za turiste (posebno strane) koji često nisu upoznati sa nedavnom prošlošću, a željni su svakakvih pustolovina.
Mi smo se živi i zdravi vratili iz «minskog polja» na
večeru, a koliko smo uistinu