MARIN
U OBLACIMA
Tekst i fotografije: Marin Cvitanović
Čudno je kako smo ponekad ovisni
o prvim iskustvima. Prvi doživljaj
postaje standard po kojem se mjeri
sve ostalo. Svaka rijeka miriše više
ili manje slično kao Tounjčica,
svijetlo automobila u Henkelovom
stanu baca sjenu poput one u bakinoj sobi u Zagorju, a svi novi ljudi
podsjećaju na nekog otprije, iz
prošlosti. Možda se bojimo prepustiti nepoznatom pa očajnički
tražimo naznake poznatog u
nečemu što prvi put susrećemo.
Moj prvi let avionom nije prošao
najbolje, pa je i ovaj put svaka turbulencija podsjećala na slijetanje
u London otprije dvije godine i
izazivala izboje hladnog znoja.
Naš let ipak nije odlučio postati
novi Hindenburg pa sam na trenutke mogao uživati u pogledu na
sitna točkasta svjetla duboko ispod
prozora. Ponekad se činilo da letimo toliko visoko da su se gradovi
ispod nas pretvarali u nepoznata
sazviježđa iznad kojih je naš avion
strpljivo lebdio i gutao prostor i
vrijeme.
Nakon čitave noći u avionu sletjeli
smo u Addis Abebu. Dosanjikav
europsko-kišoviti doživljaj kroz
prozor aerodoroma trajao je kratko,
već smo letjeli za Lusaku uz usputno stajanje u Lilongweu, Malawi.
Na aerodromu u Malawiju otvorila
su se vrata i afrički vjetar zapuhao je između avionskih sjedišta
i naguranih putnih torbi. Slatkasti
nepoznati miris bilo je prvo što
sam osjetio u Africi. Sat vremena
kasnije prošli smo carinsku kontrolu u Lusaki i uskoro stigli u Eureka
kamp južno od grada. Nisam stigao niti podići šator, a već je pala
noć. Afrički sutoni su drugačiji,
nemaju onu melankoličnu mekoću
europskih. Sunce i na zalasku
jarkim se crvenilom probija kroz
rijetka stabla i grmlje u savani, a
onda odjednom noć pada kao zastor, i čovjek ima osjećaj kao da je
prošla ponoć, a ne tek iza šest sati
navečer. Naš kamp je bio okružen
zebrama, žirafama i majmunima, a
mi smo zaboravili da je na južnoj
polutki zima i podcijenili smo
afričku hladnoću. Prvu noć sam
usnuo tek s dva para čarapa i šest
majica. Noći su oštre i hladne, a
jutra svježa i
bistra te svaki
put
prekriju
šatore tankom
svilenom
rosom koja brzo
nestane na prijepodnevnom
suncu.
Lusaka
je
sve što sam
očekivao
od
afričkog grada.
Kaotična, glasna i šarena,
kao Sveučilišna
bolnica
i
pobješnjeli Max
u jednom. Grad
izgleda kao da
je nakon dobrog početka
sve odjednom
stalo. A doista
Lusaka
i jest stalo, kra-
jem sedamdesetih godina prošlog
stoljeća kada su svjetske cijene
bakra naglo počele padati. Zambija kao jedan od najvećih svjetskih
proizvođača bakra ostala je bez
glavnog izvora prihoda i ljudi su
se morali nekako drugačije snaći.
Improvizacija je afrički način, ali
improvizacija koja kao da funkcionira i koja ne odaje probleme na
licima ljudi. Ofucano, staromodno
odlagalište iznošenog i potrošenog
sa Zapada Afrika je načela svojim
ritmom i bojama i prilagodila sebi.
Iako je 86% stanovništva ispod
- glavni grad Zambije
25