Radomir D. Mitric´
Osmica. Mogu misliti što je o tome mislio odmereni Rilke odozgo negde sa visina. Ali mi smo bili kao Smogovci i bile su nam dopuštene te male
ludorije.
To je jedan od onih gradova koji ti uzmu dušu sebi i teško ti je docnije vrate. Grad neobičnih
kafeterija i malih pjaca. Grad koji su najviše voleli Jugosloveni, možda ponajpre zbog nekadašnjeg jeftinog džinsa i tekstilne robe. Trst je grad
gde se na svakom koraku oseća ta prisnost. Nije
hladan kao Milano, niti pregust kao Rim, nije nežan poput Sijene, grub kao Napulj, niti čudesan
kao Venecija ili Firenca, ali je grad koji ima ponešto od svih njih. To je grad melanholije koju
poseduje jedan Dablin. A ipak se oseti atmosfera
koju opisuje Burkhart, kvatročento odjekuje iz
uličnih melodija i smeši se iz bokova crnomanjastih Italijanki.
Trst je sav od plime mora, rasplesan u vetrovima koji pušu božanskom obalom. To more odzvanja ljudskim glasom, i sašaptava se sa glasovima
naših utroba, nas malih životnih splavara. I kad
se otisnemo drugim obalama, Trst ostaje mesto
kojem se iznova i opet moramo vraćati. Njegov
poziv nadzvanja sve ostale. Trst ima srce za sve.
Nalik je dozrelom naru koji otvara svoj plod, čedno kao dete kad otvara svoju dušu svetu.
91