Šum Panonskog mora
60
Naslućujete li iz ovih redaka, kako se Juda u
meni glasao, dok sam hodao istanbulskim ulicama, levantinskim hodom, izlazeći na njih u ranu zoru i u predvečerja, samo da bih posmatrao
sunce koje od svih mesta na zemlji u taj čas ovde prosipa najčudesnije zrake purpura? Ovo
je božiji grad, mislio sam, dok hodah tim ulicama, sećajući se Cvajgova divnog opisa pada
Konstaninopolisa.
U tom sam gradu sanjao jedan čudan san,
koji bi jedino mogao u javi režirati Piter Bruk.
Sanjao sam teatar čije je pozornice avatar bila
Aleksandrijska biblioteka. Držao sam u tom snu,
u rukama drevnu arapsku knjigu Stoto ime, čudeći se divoti papirusnih i onih srebrom, zlatom i dragim kamenjem okovanih knjiga, koje me okružavahu, pitajući se u prvi mah zašto
se baš ta knjiga našla u mojim rukama. Sve dok
na pozornicu nije izašla strašna pojava duha koji u njoj stanovaše. Izgled njegov i sada nastojim izbrisati is pamćenja jer se rečima ne može
opisati. I kao u antičkom pozorištu, pre pojave
Euripida, sami smo vodili dijaloge, odnosno više sam odgovarao na njegova pitanja. U tom snu,
ni sam ne znam kako, pričah arapski, mada sam
se po buđenju samo sećao teme razgovora, nikako i njegove rekonstrukcije na arapskom. Poenta
je bila u tome da je on bio jedan od đina koji su
po arapskom verovanju demonološke i anđeoske prirode, a on obitava u umu svakog pisca pazeći da se ne pređu određene granice i da se ne
napiše i ne objavi nešto što će uvek biti obavijeno burkom tajne. Sve me je to u snu podsećalo
na Brojgelovu sliku lova. Na pse koji jure lovinu,
simbolički onako kako je u francuskom jeziku i