Šum Panonskog mora
46
kući do moje i bio moj najbolji prijatelj iz rane
mladosti. Kad bismo igrali fudbal, on bi bio kapiten, Desetka, Stojković, a ja bih bio centarfor,
Devetka, Pančev. Obojica smo navijali za Zvezdu
i skupljali dresove i suvenire sa Zvezdinih evropskih puteva. I njemu je brat stradao u ratu što
nas je kasnije još više dodatno povezalo. Smrt ga
je prerano presrela u mladićstvu, u jednoj tragičnoj saobraćajnoj nesreći u centru grada.
Drugi je dečak, Sanjin, moj prijatelj sa kojim
sam čitao prve knjige. Zajedno smo pravili dečije
logore i išli u tajno pecanje. On je sada daleko, u
Pensilvaniji, ili u Nemačkoj jer i tamo boravi, i ne
znam čim se bavi zapravo, njega ne videh od prvih dana rata. Nosio je naočale i njegov opis najbolje nalikuje Hariju Poteru, dečijem čarobnjaku
iz novela Dž. R. Rouling. Haris njegov stariji brat,
uvek mi je bio dalek.
Bobo je takođe stradao u saobraćajnoj nesreći, vraćajući se jedne kasne noći iz obližnjeg grada. Bio je potom devetnaest dana u komi, ali nisam smogao snage otići da ga posetim. S njim
bih obično išao kradom u jedan klub gde smo išli
posmatrati igru bilijarskim kuglama, što tad nismo mogli igrati jer smo bili previše mladi. Bio
je šaljive prirode i stalno smo zbijali šale. U ranoj mladosti najviše je nalikovao duguljastom
Loleku iz jednog češkog animiranog filma, ta slika ga najbolje karakteriše i danas u mom pamćenju.
Batko je danas motoraš koji krstari australijskim ravnicama, jedna vedra pojava, tipični
Haklberi Fin naše male kompanjole. Nisam ga