Šum Panonskog mora
44
građaninom sveta koji treba disati dahom univerzalizma, što sam tad pronašao i u literaturi,
naročito kod Borhesa, kojeg i sad smatram najsveukupnijim piscem. Vrlo je bitno da mladi čovek stekne takvu impresiju, ne homogenizujući
se i ne zatvarajući se u pala načko.
Rano sam se otrgnuo roditeljskim rukama da
bih prohodao, u vreme kad je Stiks pevao Too
much time on my hands i Džon Lenon Watching
the Wheels. Počeo sam da čitam i da crtam čim
sam osetio breme svesti u sebi, ali malo crteža je
iz tog doba preživelo ratni bosanski pogrom. Na
fotografijama iz tog doba je dečak iz vode, meni potpuno stran, bez osmeha, nalik Kupidonu.
Pamtim i prvi dan škole, sećam se, da sam od
straha uspeo samo izustiti svoje ime i prezime.
Uvek bih birao knjige pre dečijih igara, ali je i
njih dakako bilo. Počeo sam pisati tako što bih
pisao po marginama knjiga, suvom grafitnom
olovkom, kako i danas ponekad pišem, ponajviše
u jesenjim danima, posebno u vreme miholjskog
leta koje doživljavam kao peto godišnje doba jer
tad leto vaskrsava u jeseni. Najviše sam pisao u
sobi moga brata gde sam kradom čitao knjige što
ne behu namenjene mom uzrastu. U četrnaestoj
sam već imao pesmu, koje se ni danas ne stidim.
Tako je nastao prvotni mimezis mojih pesama,
bili su to najčešće opisi koje su izbledele godine
zaborava, kao na kakvom vremenskom lakmusu. I danas dok pišem pokušavam osetiti onu vrstu atmosfere osamljivanja i izmeštanja u tu sobu izvan svih zala sveta, mada nisam više često
u mom svanovskom kraju.