Šum Panonskog mora
218
koji bi na kraju ostao ispod i iza mene, a kojim bi
rukovodila Istorija, jedina (s)tvarna pobednica.
Ne bi me bilo više u rečima razasutim u vetar,
ni u šetalištu pored reke, a svet bi nalikovao ogromnom grumenu soli ili kakvom komadu ledničkog
vrha dok ne bi posve bio zaogrnut u beskrajnu tamninu, pošto mrtvi ne poznaju boje, već samo njihove polazišne tačke, antonimiju Crne i Bele. Tako
bi se okovao krug, kao konačna umetnost sažimanja. Večna Spinozina monada. U vidu biotičke ćelije, kojoj se za bravu u Ovosvetovlje razložno zagubi ključ.
Dok se to ne desi, hodaću u senkama. Na dnu Pa
nonskog mora, ogoljen u mogućem odgovoru na
imperativ sa kamena nad ulazom u delfsko proročište, pred vašim očima, skriven u belinama teksta, u nevidljivim hronografima, u međuvremenu,
na valovima prostora koji talasaju vaše čitalačke ruke, moje topografije kojoj ste i sami prizvani svedoci.