Šum Panonskog mora
190
fotografski svet jedine moguće sadašnjosti koja
stanuje u trenutku kao jedino moguća. Obe su te
tačke svojevrsni alhemijski prstenovi inicijacije.
Glavni junak ovog poglavlja je žena. Ona koja
osvetljava kosmičkom svetlošću zemni humus.
Muškost koja potom putuje prostorima, stvarajući nove galaksije i mlečne puteve. To je put nastanka novih zvezda. Pravi planetarijum. I sama
muškost međunožna kod muškaraca je nastala
uzimanjem dela ženskog tela koji je pridodat evnuškom prvotnom muškom. Shvatio sam to dok
sam jednom u polumraku gledao Fon Trirovog
Antihrista, u trenutku kad Šarlot Ginzburg seče
svoj klitoris. Ona koja je, u stvari personifikovana Medeja radi to iz tog razloga što joj smeta
ono što je označeno kao muški princip na sopstvenom Ženstvu. To je krajnja granica odricanja Drugosti. I projekcije muškog božanstva kao
vrhovnog. U suštini, ženska androginost je uvek
veća nego muška. Žena u potrazi za udom, traži
samo ono što je njeno, što je iskonski izuzeto iz
njenog međunožja. Da bi se uspostavio sublimat
tih dvaju prožimajućih kategorija.
Camera Obscura kao metafora me je nagnala
da utvrdim još nešto. Naterala me je da promislim o obredu prstenovanja na venčanju. Prste
novanje ima smisla jedino u tom slučaju kad
žena prstenuje muškarca: ona tad, u stvari, prstenuje prst kao simbol uda svoga muškarca, prstenom koji simbolizira vaginu. Označava svoju
teritoriju i kao da kaže da taj ud samo njoj pripada, da se nalazi u njenom magičnom krugu.
Prsten na ženskoj ruci je tek ukras, dok je na
muškoj ruci to moćan simbol vezivanja.