Radomir D. Mitric´
Razmišljam o svemu tome. O ocu koji leži u
tuzlanskoj bolnici, na odelu za hemioterapiju. O
slobodi koju mi je darovao, u izboru životnog zanimanja. Stisak njegove ruke, njegovu životnu filosofiju, po kojoj svrha onog što radiš mora biti
izgrađujući element ličnosti. Mom ocu je uvek bilo zanimljivije ono što si u dubini sebe, nego ono
što bi u tebi tražili drugi. Iako racionalist, zalog
njegovog dara meni je upravo u putokazivanju
potrage da odem dalje od njega u spoznaji sveta jer je to istinska svrha potomstva. Njegov život je najvećma žrtva, kroz borbu za nas, njegove potomke, ne samo u egzistencijalnom smislu,
nego i svakom drugom. To je ta vrsta podređenja onima u čijim će venama nastaviti put njegov genom.
Sećam se kako mi je jednom prilikom, dok
smo šetali, rekao da se svet ne gradi spolja već
iznutra, zato ta unutrašnja građevina mora odolevati svim vetrovima života. Poredio je život sa
cirkusom. Po čemu nije bitno da sluguješ svetini,
već da posmatrački i odvojeno deluješ kao moćna individua. To mu je bilo uvek bitno. Da budemo jake individue. Ne mogu ni da pretpostavim
koliki je bol parao njegovo srce kad je poginuo
moj brat. Kao porodica smo se uvek držali zajedno. To je bilo pitanje identiteta svakog od nas
ponaosob. Dok mu kroz telo sada prolaze laserske zrake, mislim na njega. Na njegovu nekadašnju telesnu snagu. Na snagu njegovih misli. Imao
sam tu sreću da se nisam nikada sukobio sa njegovim autoritetom. I zbog toga sam imao njegovu prećutnu potporu. On nikada nije bio čovek
koji je puno pričao. Ali njegova se reč uvek uvažavala.
175