Šum Panonskog mora
160
je protutnjao velikom brzinom opet odjek turbo
folka. To nam je izgleda sudbina, nas koji živimo
na ovom žulju Evrope.
Noć je obučena u balkansku maskaradu zvukova. To je pravi cabaret. U kojem se ljudi obično izražavaju u ime nečega čemu nisu predati.
Posmatram motoraša, koji verovatno nema pojma o kantriju, niti ga zanima njegova irska veza.
Ne živi on po tom bušido principu. Motor mu je
samo statusni simbol a ne način buntovnog življenja. Ovde, na Balkanu, moćni točkaši su upereni najviše ka ženskoj uobrazilji. Limovnjaci više
služe za orgijazme, nego za savladavanje daljine.
Ponekad mi je tužno gledati kako se voze balkanskim putevima punim rupa.
Balkan je inače mesto gde se muškost mora
svakodnevno dokazivati. Gde maskulinumi nisu
svesni sopstvene inferiornosti u odnosu na sve
jače džender oponente. Balkan je i prostor koji se
sve više transseksuališe. Svaki treći muškarac je
feminiziran. Ona ruralnija varijanta ih prezire,
ali zajedno čine mušku populaciju. Teško je libelirati između ta dva pola. Žene su na toj pozornici, najčešće obučene u pantalone manje za nekoliko brojeva, da bi privukle veću pozornost. Ima
i onih koje se noću preoblikuju u animalnu, preko dana potisnutu varijantu. Ženstvenost izbija
posle dugih godina rata. One senzualne gotovo
da možeš diogenovski tražiti, one kod kojih se
Eros sluti. Eros koji izaziva, koji nije obesmišljen
i ogoljen. Koji zavodi svojom mistikom.
Razmišljam o svemu tome nepomirljiv sa svim
tim mislima u sebi. Hodajući nekim bulevarom,