Radomir D. Mitric´
možda i otiđoh dalje, ipak mi je najdraže misliti o sebi dok se nalazim u tom atrijumu života, u
predvorju knjige, za koju Gorki onomad reče da
je najbolji prozor u svet. Strašna i divna, darovana Mojsiju u kamenu, po kojoj je tvorac vatrom u
steni ispisao mudrost. I sam čovek je sagrađen
od kamenja kostiju. A zemlja koja ga oblaže za
života prekriva ga posle smrti. Smrt je uz ljubav
jedan od naratora ove knjige, a ja mala peteljka
svemira samo sam njihov saputnik i sluga. U životu, i u ovoj hronotopskoj knjizi.
Hodeći tim predvorjem, njenim lavirintima,
bergsonovskim putevima svesti i filosofemama
koje su me usput pratile, ja sam pisanjem prkosio entropiji i njenoj svemoćnoj vladavini u ovom
tužnom svetu što polako zamire.
Ono što sam proživeo, što nije izbrisala surova boginja Zaborav, pojavljivalo se svake noći, u
mojim snovima, posle kojih sam se budio i zapisivao moje more, misli o nekim divnim davnim
trenucima koje nisam bio spreman da izgubim.
Pisao bih tako u svetom mraku, iluminušući svetlošću po jantarnim sećanjima. Bilo šta da sam
radio, glasovi su bučali u meni i terali me na pisanje. Glasovi mrtvih mešahu se sa glasovima
živih. Odzvanjahu u meni, porobljavajući okove
prostora i vremena.
Proklet i blagosloven je onaj čovek koji imalo
nalikuje meni. Usud mi je oduzeo što nikom nije,
bio sam svedok rata, srastao sa smrću, rata, čije aveti dolaze svake noći i plaše me svojim groznim prilikama. Iskušenja, kao besovi, padahu
na moja pleća, sve dok nisam počeo da pišem. Od
15