Šum Panonskog mora
146
Trira, subjekt koji ne trpi radnju samo, nego radnju i inicira.
Posmatrao sam, još od doba rata, stvari iz pri
krajka, onako kako je teklo moje odrastanje.
Ženama dugo nisam pustio da me uvuku u koloplete njihovih igrarija. Nikad nisam bio takva
marioneta. Znao sam da će žena u većini slučajeva težiti vezi u kojoj će biti potajno iznad muškarca. Tražeći mačoa koji će pokoriti animalizam te potrage, u mističnoj tami, gde je najjači
njen libido. Najmanje sam verovao ženskim suzama, koje su bile muški isplakane, obilno. Bežao
sam od toga. I znao prepoznati vučice i srne. To
me je spašavalo od verterovskih jada. Bolje je biti izdvojen, nego biti ubeđen da vodiš u igri. I naći svoju Amazonku nekad, ženu kojoj si ti jedina
violina, ne robovati muškim kompleksima. Žene
to nanjuše brzo. I idu dalje, ako potraga nije dala
plod koji je zanima. U baru će te takva žena brzo
pronaći, ako si odvojen, ako ćutiš i ne reaguješ
naglo, već sporo i odmereno, strateški. Takve su
žene vredne svega. Njih je lako pokoriti, ako si
vredan njihove pažnje. Ona vrsta pažnje, nakon
koje će ti kasnije i robovati, jer ih izluđuje borba
do pokornosti.
Tako-nekako, kao kad u ratu sediš na stolici
za ljuljanje, sa fakirskom izdvojenošću percepcije iz pejzaža koji riju granate. I bivaš smiren
kao pepeo. Žene imaju onu božansku notu, radije biraju zabludele tipove, koji se imaju za šta kajati. Kao i one same. Rat, kao muška tvorevina,
traži čednu mušku glavu za odstrel. Prepozna je
ako ženski drhtiš. I to, tako je brzo prepozna, da
ne stigneš ni biti svestan kako te grabe hadske