Šum Panonskog mora
144
ne ići u korak s vremenom i njegovim pravilima.
Isto je tako i u ljubavi. Žena koja sluti muškarčev
naredni korak, izgubiće interesovanje za njega.
To je večni agon. Dva tasa na istoj vagi, gde balans najbolje drži muškarčeva sigurnost.
Oduvek sam se divio ženskim strategijama.
Muškarci su tu tek izvršna vlast. Meni nikad nisu bila bliska dogmatična tumačenja da je jedno
takvo stvorenje, stvoreno degradacijski od nečijeg rebra. Nekako sam osećao i verovao u iskonski karakter primarnog majkolikog, rođajnog.
Nije postojanje omogućeno glagolom, nego imenicom. Glagol je samo iskra. Ono što bismo mogli
nazvati houkingovskim Velikim praskom. Kojeg
verujem da nije ni bilo. Više verujem u spontanost pojava. Tako se i predsokratovski elementi
prožimaju. Kruženjem energija.
Život sam uvek poredio sa igrom. U ratu dok
bih gledao kako stariji igraju bilijar. Ne bivajući tupi posmatrač. Zaključujući kako je žena kao
crna kugla, elipsasta osmica, koju će u rupu pre
ubaciti igrač koji razmišlja s više mogućnosti.
Snagom svoje volje. I sada smatram da ženu najviše privlači muškarčev intelekt. To je entelehija njenih želja. Trop njene strasti. Žena uvek bira
muškarca metodom karakteristične pojedinosti.
Ne mora ni biti lep, samo da ima nešto što žena
dubinski doživljava kao samo njeno, sopstveno. I
tad bi ga najradije u kavez. S vremenom sam naučio i da je ženi kompliment vredniji od G&v