Radomir D. Mitric´
To sam shvatio u prvim godinama rata. Vreli
majski dan, menjao sam stripove sa jednom prijateljem. Po izlasku iz njegovog stana, još dok
sam bio u haustoru, začuo se pucanj. Čekao sam
tu neko vreme, a onda izašao vani. Na ulici je bilo beživotno telo, još neprekriveno belom plahtom smrti, bolničari su stajali okolo, činilo mi
se da je u njemu još drhturio život, negde u dubokim limbovima vena, u sistoli. Zastao sam i
gledao u otvorene oči ubijenog tipa. Bile su nalik očima jagnjeta kojem je prerezan grkljan, u
kojima se još vidi kako se telo bori za plavo nebo nad sobom. Nekad sam verovao da je sretan
svako ko je ugledao plavetnilo, u koje se uzdiže
Šelijeva ševa. Njen let je uzvišen. Istovetan uzdizanju duše. Nebo je ćutalo toga dana. Prošao
sam i osetio neki blagi povetarac, u tubulama
vazduha. Taj povetarac prethodi smrti i posleduje joj. To sam osetio svaki put pred ispaljivanje neke granate, i posle njenog krvavog pira.
Šalio sam se uvek sa prijateljima govoreći kako
je to moje sedmo čulo.
U ratnom dobu, nekoliko puta sam se zadesio pored gradske mrtvačnice u momentu kad
bi dovukli mrtve sa kupreškog ratišta. I tad sam
osećao taj povetarac. On mi je doneo i zlovesnu
poruku o smrti mog brata. Koliko tad molih boga da uzme mene umesto njega. Toliko sam ga
voleo. Poginuo je negde u bosanskim brdima,
nezaštićen, premlad, sa 19 godina. Ustreljeni
anđeo, u ratnoj javi koja je bila strašnija od
Traklovog Grodeka. Ipak, tog povetarca nije bilo kad su doneli njegovo telo jer je već bilo u grču rigor mortisa.
141