Šum Panonskog mora
128
Božić te godine nam nikako nije bio sretan, ne
samo zbog nasilnog progonstva, nego zbog činjenice da je preminula moja baka, krajem decembra prethodivše godine. Sedeći u fotelji, paralizovana, umrla je u snu. Tamo je skončala naša
matuška, u gradu, u oblasti kojom je nekada komandovao moj deda, njen muž, po završetku
Drugog svetskog rata pa je i moja majka rođena
u tim krajevima, u Derventi, dobivši ime prema
prvom jugoslovenskom filmu. Bakine kosti su
kasnije, po Dejtonu, prenesene u naš kraj i počivaju uz dedine, na jednom humu u selu mog detinjstva sa kojeg se pruža divan pogled na grad.
Kakvi sudbinski udesi!
Pastir koji je nekad čuvao njenu stoku, poginuo je idući joj na sahranu, tamo u Brodu. I smrt
ih je povezala, ne samo tolike godine najma. Bio
joj je poput sina, kojeg nikada nije imala.
Tu smo dočekali i Dejton. Miloševićev potpis
je vratio naš grad nama, njegovim pravim građa
nima. Bio sam neizmerno sretan. Nekako sam
slutio, lucidno, negde duboko u sebi da će se to
desiti, jer mom bratu nije bio podignut spomenik. Bog je makar malo ublažio te izbegličke dane jer mi je ipak mnogo dugovao. Pio sam vino te
noći, opio se sa tamošnjim prijateljima u nekom
klubu. Taj će grad uvek imati posebno mesto na
mapi mojih gradova. A gradovi su kao i ljudi prisni, deleći svoje sudbine sa njima od njihovog prvotnog puzanja do tronožnog hoda, kao u onoj
Sfinginoj zagoneci.