Šum Panonskog mora
114
svakodnevici. Već naslućivanju nečeg višeg.
Zbog kojeg Jesmo.
U mansardi seoske kuće, nad kojom najviše
ob e ava moj duh i sada, na tom tavanu, vredno
d l
sam posmatrao fenomenologiju pojavnog i naslućujućeg. Okno krovnog prozora, nalikovalo mi
je gnomonu – sunčanom satu, i imalo dvanaest
apostolarnih mesta. Kroz njih bih gledao kumulaste oblake koji se vlaču nebom i davao im oblike. Umorni reptil. Vunena lokomotiva. Ptica DoDo. Jedrenjak. Bradati Zevs. Bili su to samo neki
od oblika. Brzo bi maštovite nebohodne skulpture nestajale sa vidika, prelazeći u druga morfna
i amorfna stanja.
Trska pod krovom, ponegde, bila je skrovište
gugutavih golubova, osa i stršljenova, koji bi u
zujanju oživljavali moju mantričnu tišinu. Ili bi je
kukavica prekidala spolja, s proleća. I kratki, reski pisak kreje, što menja stablo sa kojeg motri. I
kliktaj gladnog jastreba. Noću bi se glasili ćukovi, sove i psi, dok bih nadnesen nad knjige, pod
treperavom svetlošću sveće čitao. Šuma je uvek
bratski šumila, vetrovitim glasom.
U tom mom svedenborgovskom domu, zidovi
su bili naročito inspirativni – od dugih godina
krečenja nastale su pukotine na njihovim površinama. Središnji zid je bio moja prva karta sveta. Crtao sam je baš u pauzama noćnih čitanja,
omaštovljavajući mogući palimpsest na njemu.
Svi kontinenti su bili tu, pa čak i Atlantida. Ona
se nalazila u desnom kutu tog središnjeg zida,
između Afrike i Južne Amerike, koju tad u mom
umu još ne beše potopio Atlantik, ili je pak bivala