Radomir D. Mitric´
Skupljam predmete sa njegove gomile, fragmente rasparčane celine, sklapajući slagalicu. Bar da
sam razrok, pa da se tupavo predam gomili koja
žuri uličnim metežom što nedaleko odavde caruje. Dinamika prostora brzo se ovde rastače u
bosansku ravnodušnost.
Usidrujem se u pejzaž, zatvaram oči, linijom
talasa koji ispira pesak i rečno dno. Nalikujem
raku izbačenom na kopneni sprud. Na ušću sam
dveju reka, na ostrvu kojem dolažah, u osamu.
Stabla ćute, ada miriše na vlagu, sve je uborano, ne prepoznajem šta mi govori mesto. Dečak
u meni pokušava da pročita drevna nemušta slova na živoj pokorici davnih slika, u kontrapunktu
sam, dobar džez mi je u uhu. Slike se vraćaju iz
drevnosti mene, ali strah me je da zakoračim dublje. Od demona vode. Kružim okolo, kao kamen
koji nosi voda, talasajući površinu. Na ovom mestu sam nekad pravio „žabice“. I ulovio neobičnu
ribu kojoj je telo bilo zakržljalo, a glava porasla
do krajnjih granica. Sećam se kako je jako uzvodno potegla kad se ulovila na moju udicu, veštačku
muhu, u dobu kad ribarih u tišini bez ribarskog
prigovaranja. U monaškom miru dok lovih ribe
čiji bi se trbusi zlatili u predvečernjem suncu. A
oko nogu mi behu veliki pacovi, od kojih bi bežale
i gradske mačke tražeći ostatke hrane na zakačenom smeću koje je zastajalo u plutanju.
Bože, koliko je godina prošlo, i koliko godina
će još proći da shvatim nepovratnost tih dana?
Preko reke gore vatre, seljaci spaljuju ostatke
letine. Vatra gori i u mom sećanju. U krošnjama
su zvukovi, lepet slepimiša koji je izašao u lov.
109