Radomir D. Mitric´
ljubičasti zov ljubavi. Mesec čudne čulne opijenosti i vreme kad se tek raspupale grudi djevojaka prvi put pokazuju svetu, kroz oskudne i pripijene oblačaste majice. April svira na violetnom
zvuku fagota iz severnih šuma.
Maj je močvarno zamišljen, povučen u sebe. Kao Alina Somova u izvedbi njezine tačke.
I fantastično životan kad miruje kao skulptura Edvarda Dege. To je mesec tihog zuja krilataca. Raskošan poput Ahilovog štita. Modrozelen,
kao san vodozemaca. Ispupčen krošnjama. I vitmanovskim vlatima trave što pevaju arkadijske himne, u vetru. Algovit, moguće, kao utroba
negdašnjeg Panonskog mora. To je mesec malih
predgrađa. Mesec kad cvetnjak moje majke posvećuju njene brinutljive ruke. Mesec koji najviše provedem sedeći na balkonu. I mesec jednog
od Remboovih Samoglasnika. Modar i zelen, kao
Ekatarinin song.
Jun je polutan, dopola pripadajaći proleću, a
otpola letu. Najbliži je Afremovljevim slikama,
na kojima ne razaznaješ koje je pojedinačno godišnje doba. Vrtljivo je životan kao pastrmka. I
adrenalinski napet. Kao junoša pred prvi randez-vous. Ima ponešto i od boje delfinskog hrbata kad blesne na suncu, izronjen na morsku
površinu. Teško je odrediti njegovu osnovnu boju. Najpre će biti da je blagožut. Dubok je njegov
zvuk i sonoran kao zvuk jelenjeg roga iz Sage o
Nibelunzima. Od svih meseci, najbliži je fluidnoj
bezbojnosti. I androginosti.
Pastelnozeleni jul je karmičan mesec. Oživljava
polumrtve ljubavi. Naboran je kao koža šarpeja. I
105