do godinu dana, to je period gdje djevojke promatraju sebe. Zatim kandidatura traje od 6 mjeseci do dvije godine. Ovisi o potrebama djevojke. Ako je prošla kandidaturu, onda djevojka ima još godinu dana postulature, zatim dvije godine novicijata. To je neposredna priprema za zavjete. Nakon pet godina misije djevojka se ponovno vraća u kuću formacije, pa ima intenzivnu pripremu za vječne zavjete koja traje godinu dana. Formacijske kuće su trenutno u Europi u Poljskoj, Italiji i Španjolskoj.
Zavjetovanih Hrvatica ima preko 30 u cijelom svijetu.
• Radite li s djecom?
U Zagrebu ne, no u velikim gradovima, gdje nema sirotišta kao što je Kalkuta gdje ljudi žive i umiru na ulici, skupljamo djecu, ili nam ih dovedu roditelji ako ne mogu za njih brinuti ili su bolesni, ili ljudi dovedu djecu koju su našli napuštene na ulici. Brinemo za tu djecu, imamo za njih sirotišta, te ih nastojimo dati na posvojenje. Neka djeca ne žele da ih se posvoji, žele ostati sa sestrama, odrastu, mi im pomognemo da se školuju koliko god to oni žele. Tako da su naši bivši štićenici svašta po zanimanju; liječnici, odvjetnici, imamo dva kompozitora, učitelja, profesora, jednu balerinu, kuhara, postolara, znanstvenika.
Obitelji posvojitelje provjeravamo. Provjeravamo jesu li materijalno i psihološki sposobni brinuti se i odgajati djecu iz drugih kultura. U Africi, Indiji i Aziji djeca u našim sirotištima vole nositi uniforme žarkih boja, jer djeca u Africi ne vole nositi tamnoplavu boju, već crvenu, žutu, narančastu. Okupljamo djecu i s ulice, vodimo ih na misu, damo im jelo, igramo se s njima, volonteri pomažu u školskim obvezama, vodimo djecu na izlete itd.
• Zašto ste se odlučili zarediti?
Osjetila sam poziv Božji u srednjoj školi. Razmišljala sam kako da osmislim svoj život, što bi me u životu najviše veselilo, ispunilo.
• Jeste li ikada posumnjali u svoj izbor?
Nisam nikad posumnjala u svoj izbor, već jesam li dostojna nekih situacija. No kad se pomoliš i prepustiš Bogu, čak kada čovjek mora proći kroz neke poteškoće, Bog sve posloži, otkloni sve sumnje. mogla, Majka je otvarala sve nove Kuće, a ja sam s njom otvorila nekoliko novih Kuća.
• Jeste li ikada bili u Kalkuti? Nisam, no kao da jesam, jer smo mi sestre toliko povezane i razgovaramo. Imala sam nekoliko puta kartu za avion, no uvijek se nešto ispriječilo. Nažalost, sada ne mogu ići iz zdravstvenih razloga.
• Prolaze li volonteri posebnu edukaciju? Koliko je godina imao najmlađi volonter kojeg ste primili?
Posebnu edukaciju ne prolaze, upoznamo ih s pravilima, na što trebaju paziti, što trebaju poštivati. Dolaze nam volonteri svih vjera i nacija. Imamo jednu Iranku i dva Kubanca, studenata Nijemaca, jednu Engleskinju, a u novije vrijeme dolaze nam i izbjeglice iz hostela za izbjeglice, Pakistanci, Sirijci i Afganistanci. Oni redovito dolaze volontirati. I naravno, najviše Zagrepčana. Nekad nedjeljom dođe i do 40 volontera. Najmlađi volonter bio je petogodišnjak. Trenutno dolaze i jedna šestogodišnja i osmogodišnja djevojčica s mamom iz Varaždina. A najstariji volonter imao je 91 godinu.
• Možete li nam za kraj reći kakva iskustva volonteri imaju s volontiranjem? Kako je to na njih utjecalo?
Svi rado dolaze, ovdje se ugodno osjećaju. Kad ne mogu više dolaziti, nedostaje im. Mnogi su se promijenili, našli smisao života, pronašli sebe, unutrašnji mir, Boga. Upoznali siromahe kao vrijedne ljude, kao ljude koji mogu puno dati. Kada su voljeni, kada se njihove obrambene zidine sruše i kad se rane izliječe, postanu divni ljudi, dar nama i drugima. Mnogi su volonteri rekli da su više primili nego što su dali.
Anuk Hadrović, 7. a i Lorena Mihok, 6. b
Sestra Ivana i naše novinarke
• Jeste li osobno poznavali Majku Tereziju? Upoznala sam je kada je 1978. godine došla s ocem Gabrićem u Zagreb. Pozvala me u red, jer je osjetila kada smo razgovarale da je to ono što ja tražim. Poznavala sam je i puno sam radila s njom. Dok je
21