• Možete li nam reći nešto općenito o redu Misionarki ljubavi?
Red je osnovan od svete Majke Terezije koja se svjetovno zvala Agnes Gonxha Bojaxhiu, porijeklom je Albanka, rođena, živjela i odrasla u Skopju. Nakon završene gimnazije s 18 godina iz Zagreba je krenula u Irsku da se pridruži sestrama Loretinkama koje su imale misiju u Indiji. Nakon tri mjeseca učenja engleskog jezika poslali su je u Kalkutu. Tamo je završila farmaciju i postala redovnica. U tom redu podučavala je vjeronauk i geografiju. Jednog ju je dana Isus u vlaku pozvao da ostavi sve i da se posveti najsiromašnijima. Dvije godine je čekala dozvolu da to ostvari, toliko je trebalo i njoj da razumije što Bog od nje želi i poglavarima da razluče je li to stvarno Božji poziv. Prvih 12 sestara koje su joj se pridružile bile su njezine bivše učenice koje su je vrlo voljele. Nije ih ona zvala, same su joj se pridružile kad su završile srednju školu.
Ono što je Isus tražio od Majke bile su za to vrijeme neobične, čudne stvari, koje nitko prije nije činio na takav način. Npr. odjeća, Isus je od Majke tražio da se obuće kao indijske žene, da odijene sari i da liči na Njegovu majku, ali da bude u redovničkom stilu. Majka je napravila sve onako kako je Isus od nje tražio.
Ljudi u Indiji koje je Majka susretala živjeli su u takvom siromaštvu koje ne možete ni zamisliti; na smetlištu, u barakama, bez sanitarnih uvjeta … za usporedbu, Kalkuta je 14 puta veća od Zagreba. Majka Terezija je mislila na početku da će brinuti samo o siromašnima u Kalkuti. No Bog je blagoslovio tu misiju tako da su u red počele ulaziti djevojke iz cijeloga svijeta. Red danas broj 5500 sestara u cijelome svijetu. Postoje i svećenici Misionari ljubavi, postoje kontemplativne sestre, koje su više posvećene molitvi, no i one izlaze na dva sata tri puta tjedno, one se posvećuju duhovno najsiromašnijima. Imamo i braću Misionare ljubavi i kontemplativnu braću. Imamo i misionare laike koji također polažu sva 4 zavjeta i nastoje u svojoj sredini u svojim obiteljima živjeti karizmu, dar Božji. Imamo i udruženje suradnika koji ne polažu zavjete, ali žele živjeti našu duhovnost i preuzimaju odgovornosti u našim aktivnostima. Imamo i volontere. U cijelom svijetu imamo oko 300 Kuća, vrlo je malo zemalja gdje još nismo prisutni. Engleski je jezik zajednice jer smo internacionalna zajednica.
• Kada je red počeo djelovati u Zagrebu? Red je u Zagrebu počeo djelovati 1979. godine, samo ženski red.
• Koliko dugo djelujete u određenoj Kući, samostanu?
To nije određeno, po potrebi. Jedino poglavari ostaju tri godine u određenoj Kući. U početku nas je Majka često mijenjala jer nas je bilo manje, tako da steknemo što više iskustva prije polaganja vječnih zavjeta jer smo odmah dobivale odgovornosti.
• Koliko sestara trenutno živi u ovom samostanu? Iz kojih su zemalja rodom sestre koje su trenutno ovdje?
Nas je sedam, poglavarica je Mađarica iz Vojvodine, dvije Hrvatice, dvije Indijke i dvije Afrikanke iz Kenije.
• U koje države obično odlaze sestre iz Hrvatske? Ima li nekih država u koje ne odlazite zbog sigurnosti?
Nemamo pravila, idemo gdje nas pozovu i gdje nas pošalju naši poglavari, tamo idemo. Imamo sestara Hrvatica u Indiji, Mongoliji, Africi, Pakistanu. Odlazimo gdje nam dozvole crkvene i državne vlasti. Čak i kada su bile u opasnosti sestre su odabirale ostanak.
• Kakvim se sve poslanjem bavi ovaj samostan, kojim skupinama ljudi i je li svakoj sestri dodijeljen poseban zadatak? Postoji li u sklopu samostana dom za žene, bolesne, beskućnike, djecu?
Svaka sestra ima svoj zadatak, svoj apostolat. Djecu nemamo ovdje, no radimo i s djecom. Na prvom su mjestu starice i starci koji su ostali beskućnici ili su zapušteno živjeli u svojim kućama, koji žive u velikom siromaštvu ili su odbačeni od svojih obitelji. Naš smještaj je uvijek privremen, naša vrata su na prvom mjestu otvorena beskućnicima, najpotrebnijima, teško bolesnima i ljudima na samrti. Imamo i prenoćište za mladiće, koji su bolesni ili koji rade, a nemaju smještaj. Brinemo i za jedan broj obitelji koje su u teškoj situaciji, njihovu djecu okupljamo kada smo u mogućnosti. Ljeti dok su na praznicima, da ne bi ostali na ulici, sami ili prepušteni igricama dođu kod nas. Osiguramo im školski pribor. Preko godine djeca dolaze dva puta mjesečno na radionice, kateheze, pomoć pri učenju, pomažemo im da nađu svoje talente, da im stimuliramo kreativnost, ohrabrujemo ih da prebrode teške situacije. Sada za Božić organiziramo toj djeci priredbu i proslavu.
19