poluotvorene u čudu, lice prebledelo. Dodirnula sam ga za ruku, koža mu
je bila vrela dok se moja ohladila kao da sam iz leda izašla. Gledao me je
bespomoćno i kao da me moli da mu nešto kažem što će ga izvući iz ovih
emocija koje su izronile. Povela sam ga za ruku i odvela u hodnik gde se na
zidu nalazilo veliko ogledalo. Videli su se odrazi naših tela.
“Šta vidiš?” – pitala sam ga tiho.
“ Mene i tebe, šta bih?”
Odmakla sam se korak u stranu i pitala ga ponovo.
“ Šta vidiš?”
Opet se ponašao kao da ne shvata ništa.
“ Sebe, pa šta?”
“ Zamisli da ja stojim u ogledalu. Da sam ja tvoj odraz.”
“ Što? Evo, zamislio sam. Isto tako stojiš…”
“ Brzo ti je uspelo.”
“ Šta?!”
“ Da vidiš mene u ogledalu. Bez truda. Pogledaj senku na zidu iza mene,
pomeri se malo.”
Učinio je dva koraka unapred i stao zaprepašćen.
“ Gde je tvoja senka, Vesna?! Vidim samo svoju!”
“ To I jeste moja senka! Da li sada shvataš?!”
Nisam želela, ali suze su mi točile kao iz česme. On je pokrio lice dlanovima
i vrteo glavom u neverici. Ne znam šta bi dalje bilo, da nismo čuli
zastrašujuću buku iz dnevnog boravka i vrisku ukućana. Na ekranu se
videla eksplozija sa vrha Rtnja, mešavina crvene i ružičaste boje. Ognjen