Vratili su se svojim aktivnostima, dok su blizanci nedostajali. Njihovu sobu
zauzeo je David, ipak je pristao da izađe iz pomoćne zgrade. Želeo je da
ustupi Vesni, ali ona je odbila. Pomogla je da se zalije baštu i spremi ručak,
zatim je otišla a da se nije ni javila nikome. Usput je srela Arsena kako se
sam šetka, zamišljen.
“Hej, gde si?”
“ Video sam te da ideš za mnom. Bila si zamišljena, nisam te zvao. “
“ I ti izgledaš tako. Nedostajaće nam, naročito tebi…”
“ Da, postali smo kao braća. Razmišljam da se vratim i ja, a onda se setim da
nema gde. Kući ne mogu, posla nemam. Kako ćemo ponovo pokrenuti
veleprodaju, šta ćemo raditi? Zabrinut sam. “
“ Verujem ti, kao das mo mi bezbrižni. Sve deluje kao zabluda i naučna
fantastika, ali ja znam da je istina kada pogledam sebe. Nekada sam se
plašila mraka, celo detinjstvo, pa skoro do punoletstva. Vidi me, spavam u
napuštenoj kućici, u blizini šume, vi ste mi prve i jedine komšije. I osećam
se savršeno. Znaći, došlo je vreme za korenite promene u ljudima. Uskoro
nećeš brinuti ako shvatiš da imaš pravo na normalan život. “
“Promenljivog sam raspoloženja. Jedan dan mislim da smo na pravom
putu, drugi dan se priupitam jesmo li normalni. I ne mogu sebe više da
zamislim u prethodnom životu. Brat mi kaže da je u njegova namera još
veća i uspešnija radnja od one koju smo imali. On je oduvek vezan za
trgovinu i rad sa ljudima.”
“ Zar ti nisi? Turistički smer si završio, koliko mi je poznato.”
“ Jesam i nikada nisam našao posao za stalno. Na kraju sam pristao sa
Goranom da radim.”
“ Predlažem ti da u svojim vizijama radiš posao koji voliš. Razmatraj šta bi
tačno hteo, zapiši na papir, i onda zapiši sva moguća rešenja koja ti padnu
na pamet. “