Iva Gruić
NA MLADIMA SVIJET OSTAJE
Živimo u vremenu u kojem se strastveno i često raspravlja o školi,
kurikulima, nastavnim sadržajima, ciljevima i ishodima
obrazovanja. Rezultati PISA testiranja, osobito ako nisu
najpovoljniji, danima se nameću kao ključna tema u novinama i na
portalima, dominiraju prostorom javnoga govora. Stječe se dojam
da postoji društveni konsenzus oko ideje da loše obrazovanje djece
izravno proizvodi oskudnu budućnost. I to ne samo njihovu, već i
siromašnu budućnost za cijelu zajednicu. Lako je moguće da je to
točno.
Međutim, kako procjenjujemo koje i kakvo je obrazovanje loše, a
koje i kakvo dobro ili dovoljno dobro? Tko je odlučio koje se
sposobnosti i vještine ispituju? Na temelju čega je ta odluka
donesena?
Često čujemo kako je teško razmišljati o tome kako bi trebalo
izgledati obrazovanje kad ne možemo ni zamisliti (a kamo li znati)
kako će izgledati poslovi koje će djeca koju danas učimo čitati
raditi kad odrastu. Danas se čudimo (a neki i zgražaju) nad
zanimanjem šetačica pasa ili influencer (jesu li to zanimanja?),
mnogima po volji nisu upravitelji hedge fondova (pod uvjetom da
imaju barem maglovitu sliku o tome čime se bave)... Kome je u eri
optimizma koja je preplavila svijet s pojavom velikoga weba padalo
na pamet da će se u bliskoj budućnosti moći zaposliti kao čistači
smeća s te iste nabujale mreže?