Frana Marija Vranković
učinkom. Iako se često smatra da jezik nije bitan u predstavama u kojima
igraju djeca ili mladi, pokazali smo da treba imati svijest o jeziku i ako se
voditelj odluči za književni jezik da ga treba sustavno provesti, kao i ako se
odluči za neki specifični idiom. U tom ga slučaju trebaju poznavati i on i
djeca, jer su u protivnom mogući komični efekti koji, ako nisu planirani,
nikako nisu poželjni.
Kod analize glume usredotočili smo se na to tko su likovi u komadu i je li
izvedba mladih glumaca bila uvjerljiva te postoji li u predstavi najslabija i
najjača karika. Analizirali smo njihove akcente, glas i govor tijela.
Razgovarali smo o tome je li njihov dijalog prirodan ili stiliziran, formalan
ili neformalan te kojim su naglaskom/narječjem govorili glumci u predstavi
i je li njihov govor bio razumljiv. Potom smo se pokušali prisjetiti postoji
li neki posebno dojmljiv trenutak u predstavama koje smo pogledali i
izdvojiti scenu koju smo najviše zapazili te smo ju opisali i argumentirali
zbog čega smo baš nju zapamtili. Zanimljivo je da smo gotovo svi u svim
predstavama izdvojili iste scene zbog istih razloga. Nakon toga, odnosno
povezano s tim, na red je došao razgovor o režiji. Razgovarali smo je li
redateljski koncept vidljiv te primjećujemo li redateljeve zahvate za
vrijeme gledanja predstave te kakav je mizanscen.
Gavellin pojam scenografija promatrali smo kao cjelokupni vizualni dojam
predstave. Prvo smo odredili tip scenografije (naturalistička, stilizirana,
koji je odnos prema boji, atmosferska, jednostavna, komplicirana) te
zaključili je li ona pridonijela ozračju predstave i na koji način te je li bilo
u predstavi nešto iznenađujuće vezano za scenografiju. Razgovarali smo o
funkcionalnosti scenografije za mizanscen i područjima scenske igre.
Potom smo razgovarali o kostimima utvrđujući iz kojega su perioda, koji je
odnos prema bojama, od kojega su materijala i ima li na njima detalja te
jesu li boja i/ili stil kostima pridonijeli scenskome efektu i na koji način.