-180
Ciljao je, glumačkim i kazališnim metodama, propitati društvene uloge
stigmatiziranih i normalnih u hrvatskome društvu, a zatim taj produkt
predstaviti javnosti kako bi javnosti poslali poruku empatije i inkluzije. U
projektu je sudjelovalo 19 osoba od 19 do 70 godina, a neki su od njih bile i
stigmatizirane osobe. Ovakva vrsta radionice je, kao i ona multigeneracijske
skupine Strefe Wolnosłowa, bila ujedno prostor međugeneracijske solidarnosti
te solidarnosti normalnih i stigmatiziranih.
Također, istaknut ću autorski projekt Govori glasnije Bobe Jelčića koji se bavi
temom nacionalnih migracija i teške integracije stranaca u zemlju primitka, a
zanimljiv nam je i zbog metode rada koju Bobo Jelčić koristi u vlastitome
kazališnom radu. Možemo reći da se radi o skupnom osmišljavanju predstave
– glumci zajedničkim radom na razvijanju postavljenih tema, postaju i
suautori predstave. Iako je predstava postavljena u profesionalnome kazalištu
(Kerempuh) te u njoj igraju profesionalni glumci, tematski i načinski nas
privlači i spaja s dosad spomenutim izvedbenim praksama. Progovara o
dolasku jedne žene iz Bosne i Hercegovine u zagrebačku obitelj tražeći
pomoć, koja donosi sa sobom i miris rata, a njezin dolazak postaje glavni
motiv za razvoj priče.
Lik žene koja dolazi iz susjedne države utjelovila je Jadranka Đokić, no igra i
ona sama. Vlastitim primjerom progovara o postojećim problemima koji se
vuku već dva desetljeća, a svjedoci smo istih problema i danas. Ova skupno
osmišljena predstava, u kojoj se pojavljuje i sama emigrantica iz Bosne i
Hercegovine, pokazuje nam koliko straha i mržnje još uvijek postoji u
našemu društvu na nacionalnoj razini, koliko se kao društvo zatvaramo
prema drugačijima i koliko nas to kao društvo čini slabima. Tijekom izvedbe
prozvani smo i pitam se koliko ćemo dugo žmiriti i šutjeti?